PUTOPIS – Ivan Pamić
Viganj, 21.10.2013. – Koliko Vam se puta dogodilo da ne iskoristite neku priliku i ne posjetite neko mjesto koje Vam je eto tu nadomak? Baš zbog toga reče te sebi, “…ma drugi put ću, imam prišnijeg posla, ne mogu sad, nemam para…itd”, sto razloga se uvik može naći, pa tako sam i sam zadnjih godina uvijek nalazio nekakav razlog da ne posjetim atraktivnu, pa i egzotičnu destinaciju samo tri sata vožnje odavde – zato sam rekao u četvrtak prijepodne ženi – “Ajde pakiraj se, ostavimo dicu babi i idemo u CRNU GORU.” Tako je i bilo, bez puno priprema, uz brzinsko pakiranje samo osnovnih stvari i dokumenata kroz par minuta smo bili na putovanju – s jedinim planom da čemo jesti tamo gdje nas uhvati glad i ostat spavat tamo gdje nas umor stigne ili zatekne noč.
Put po Crnoj Gori i Boki
Krenuli smo tako nepripremljeno, s pomisli kako će Crnogorci dočekati hrvatske turiste s obzirom na nedavnu nesretnu prošlost – možda nas ujutro dočekaju izbušene gume na parkingu, išarano auto, a možda doživimo i neugodne susrete na cesti, dobacivanja i provokacije?
Glad je vrag, kako bi rekli stari, pa smo tako već u Konavlima bili “prisiljeni” potražiti kakav dobar restoran, a jedini pravi izbor u okolici bio je predivan ambijent “Konavoskih dvora”. U sjeni lovorove šume, uz okretanje mlinskih kotača na brzicama rijeke Ljute uživali smo u jelu koje nam je servirala Konavoka u tradicionalnoj nošnji. Kad smo več bili tu odlučili smo posjetiti desetak minuta dalje vožnjom auta nedavno obnovljenu srednjovjekovnu utvrdu Sokol grad.
Sokol grad već je od antike bio naseljen i utvrđen u svrhu kontrole svih putova koji su iz unutrašnjosti vodili u Konavle. Rekonstrukciju je izvršilo Društvo prijatelja dubrovačke starine, a uz ulaznicu od 20 kuna možete razgledati rekonstruirane prostorije, te izloške iz svih vremenskih perioda konavoske povijesti sa zanimljivim info-tablama.
Kako se bližila noć, odlučili smo požuriti kako bi stigli u Crnu Goru pronači nekakav hotel za spavanje, te smo ubrzo stigli do granice. Uz kratkotrajnu formalnost na hrvatskoj strani, te udaranja ulaznog pečata na crnogorskoj strani, ubrzo smo se našli u Crnoj Gori. Od dokumenata bili su potrebni samo putovnica, prometna i zeleni karton.
Noć se brzo spuštala, tako da smo u Herceg Novi završili u prvi hotel na koji smo naišli – hotel Plaža, mastodonski kompleks iz onih vremena. Izvana lijep hotel, no s očiglednom potrebom za boljim održavanjem. Noćenje uz nedostatak tople vode i wirellesa, s doručkom došao nas je 60 eura. Nočna šetnja uz obalu Herceg novog bila je ugodna, isto tako i jutarnja . Nakon odrađene kave produžili smo autom obalom Boke kotorske, kako vole reći najjužnijim fjordom Europe. Turistička zajednica Crne Gore potrudila se obilježiti smeđom signalizacijom svaki, pa i najmanji detalj koji bi bio zanimljiv turistima. Bio bi to lijep primjer koji bi trebalo uvesti u naš kraj – kada se vozite od Orebića do Lovišta ne možete naići na ikakvu smeđu signalizaciju koja bi upućivala turistu na naša bogatstva i zanimljivosti!
U Risanu smo se nakratko zaustavili pogledati s puta utvrdu močne ilirske kraljice Teute, a u samom gradu ostatke rimske vile urbane sa bogatim podnim mozaikom.
Nedugo potom stigli smo u Perast – mjestu bogate pomorske baštine, usporedive s našom peliškom. U centru mjesta ističe se velika palača u kojem je smješten muzej. http://www.muzejperast.me/
Palaču je dao sagraditi Vicko Bujović (1660-1709) – jedan od najpoznatijih osoba baroknog Perasta. Bio je vrstan pomorac i trgovac, a najviše se istaknuo prilikom oslobođenja Herceg Novog od turske vlasti 1687. godine. Od Venecije je obdaren velikim posjedom u Kumboru i titulom ”konte”. Bujović gradi 1694. godine najljepšu palaču u mjestu, kao simbol ekonomskog i društvenog statusa. Kada je palača bila dovršena odveo je arhitekta na vrh zgrade i upitao ga bi li mogao sagraditi veču i ljepšu palaču od njegove. Nakon što je arhitekt potvrdno odgovorio, Bujović ga je zgrabio i bacio s krova, s riječima: – “E nečeš, nitko neće imati ljepšu palaču!” Zbog naravi i naprasitog ponašanja došao je u sukob s drugim peraškim porodicama, te je u sukobu ubijen na peraškom trgu.
Nakon ručka prevezli smo se do Gospe od Škrpjela brodicom koja vozi non-stop. Karta za dvoje u oba smjera 10 eura. Iako je bio kraj sezone otočić je bio krcat turistima, a među njima najviše su se isticali Rusi sa pravoslavnim svećenikom. Inače otočić je nastao nasipanjem kamenja peraških pomoraca koji su poslije na nj sagradili svetište svojoj Gospi.
U središnjoj je dvorani Svetišta izložen najvrjedniji dio iz zbirke zavjetnih slika brodova (63 slike). Scene prikazuju stoljetni život Peraštana i Bokelja na moru od XVII. do XX. stoljeća.
Sačuvane su uspomene na slavne i dramatične podvige. Gotovo svaki dio zida i svoda svetišta ispunjen je zavjetnim srebrenim pločicama pomoraca koji su preživjeli oluje, gusarske napade, bolesti, ratove i druge opasnosti zahvaljujući po njihovom vjerovanju Gospinoj pomoći. S više od 1500 zavjetnih pločica Gospa od Škrpjela predstavlja jedno od največih takvih zbirki na svijetu.
Nakon posjeta otočiću nastavili smo put, te u Kotor stigli u sumrak. Nakon lutanja kroz stari grad konačno smo pronašli mali hotel sa slobodnom sobom. Iako je kraj sezone, gotovo svi hoteli unutar starog grada bili su popunjeni, a cijene su se kretale od 50 do 120 eura po noći. Hotel u kojem smo se smjestili “Monte Carlo” imao je predivne sobe i restoran s dobrom hranom, a posjetitelje je zabavljao gitarista s dalmatinskim pjesmama.
Slijedeći dan bio je rezerviran za razgledavanje grada sa svim znamenitostima, muzejima, crkvama, suvenirnicama, a za kraj smo ostavili obilazak 4,5 kilometarskih gradskih zidina. Kotor je kroz povijest bio najvažniji grad cijelog zaljeva, a osnovali su ga već Grci. Kroz povijest Kotor je mijenjao gospodare, ali je uvijek zadržavao autonomiju, a procvat dostiže pod mletačkom upravom. Zajedno s ekonomskim procvatom dolazi i kulturni, te se tako u gradu podižu brojne crkve među kojom treba izdvojiti katedralu Sv. Tripuna – sveca čije su relikvije donesene 809. godine i od tada se čuvaju u sarkofagu crkve.
Uslijedio je obilazak gradskih zidina koji opasuju grad u dužini od preko četiri kilometara, a da bi se došlo do tvrđave Sv. Ivan koji se nalazi na samom vrhu iznad grada na 260 metara nadmorske visine trebalo je preći preko 1400 stepenica.
No zbog pogleda na grad trud se isplatio. Šteta je da su tvrđave i kule, kao i večina zidova još uvijek neuređene.
Izmoreni, ali zadovoljni spustili smo se natrag u grad i nakon kratkog predaha uputili se prema Budvi i Svetom Stefanu.
Spustivši se do Svetog Stefana planirali smo tu ručati i eventualno prespavati, no na samom ulazu na poluotok dočekao nas je hladni tuš. Zaustavio nas je stražar, te rekao da je Sveti Stefan sada privatno imanje na kojem je pristup zabranjen. U stvari, zbog zakona ga bogati Singapurac nije mogao kupiti već ga je iznajmio na 50 godina.
Sveti Stefan osnovan je prema legendi nakon jedne pobjede nad Turcima u 15. st. a ime je otok dobio po crkvi. Zbog pogodnog položaja postao je trgovinski i prometni centar, a važnost gubi u 19. st. Kad se stanovništvo iseljava. Otok se potpuno iselio do 1955. kada je u cijelosti uređen i pretvoren u hotel, te povezan s obalom. Ulice, zidovi, krovovi, pročelja kuća, zadržale su prvotni oblik, a unutrašnjost kuća dobila je najsuvremeniji hotelski komfor.
Stražar koji čuva prilaz zaposlen je u zaštitarskoj tvrtci, a inače je student u Cetinju: – “Evo nije loše za studenta, plaća mi je 400 eura za 15 dana u misecu. Inaće vam se Sveti Stefan zatvorio prije desetak dana, a cijena spavanja vam idu od 1000 eura, pa naviše!” – Razmišljam u sebi, s obzirom na cijenu i bolje da je zatvoren, ko to može priuštiti? S obzirom da je tek bilo popodnevlje, odlučili smo se za posjet Cetinju, koji se nalazi manje od sat vremena vožnje od Svetog Stefana.
Pomalo sam se razočarao stigavši u Cetinje. Kao prijestolnica Crne Gore i izvorište crnogorske države ipak sam očekivao malo uređeniji grad. Zbog straha da ćemo zakasniti produžili smo odmah do Lovćena posjetiti mauzolej Petra Petrovića Njegoša. Bilo je 16h, a mauzolej se zatvarao u 18h. Pola sata vožnje uskom cestom na kojoj se jedva mogu mimoići dva auta predstavljalo je pravo iskušenje, a na samom kraju iznenađenje, velika svita i televizijske ekipe na svakom koraku, a na ulazu u suvenirnicu simpatični Crnogorac nudi domaću rakiju. -“Uzmi, danas je veliki dan za Crnu Goru, pa da nazdravimo!”. Pitam ga u čemu je stvar, a on objašnjava da je upravo danas proslava 200 godišnjice največeg sina Crne Gore Petra Petrovića Njegoša, a svita koja je upravo odlazila bili su predstavnici vlade na čelu s predsjednikom i premijerom.
Danas su se došli pokoniti Njegošu i otvoriti obnovljeni mauzolej. Na obnovu se potrošilo više od milijun eura, a premijer i predsjednik zadržali su se svega pola sata. Žalosno je kako političari malo cijene svojeg oca nacije, jer to je Njegoš uistinu i bio.
Rođen 1813. u doba stalnih bojeva s Turcima Petar II Petrović Njegoš preuzeo je svjetovnu i vjersku vlast u Crnoj Gori sa svega 17 godina. Ubrzo uvodi reforme, te kao vladika Crnogoraca uvodi mir i jedinstvo među zavađena plemena, te na Cetinju osniva školu i tiskaru, a duboki trag ostavlja u književnosti. Umire mlad u 38. godini, s jedinom željom da bude pokopan na Lovćenu, planini s koje se vidi cijela njegova zemlja. Želja mu se ostvarila te je prvotno podignuta crkva u kojoj su smješteni njegovi posmrtni ostaci, da bi nakon njenog oštečivanja sedamdesetih 20.st. bio sagrađen monumentalni mauzolej. Mauzolej se nalazi na Jezerskom vrhu na 1657 metara nadmorske visine, a do njega od parkinga vodi tunel sa preko petsto stepenica.
Mauzolej s kipovima Crnogorki i Njegoša u pozi mislioca načinio naš Ivan Meštrović. http://www.nparkovi.me/sajt/np-lovcen/kultura/spomenici-kulture/njegoev-mauzolej
Nedaleko od mauzoleja uskom stazom dolazi se do vidikovca u obliku guvna sa kojeg se pruža impresivni pogled na gotovo cijelu Crnu Goru i zaljev Boke Kotorske, dio Albanije, Bosne i Hrvatske, pa preko Jadrana do Italije. Tu smo dočekali zalaz sunca, a zatim se uputili drugom strane planine do Kotora. Cesta jedva da je bila široka tri metra sa bezbroj zavoja i okuka, tako da nam je trebalo više od sat vremena da se spustimo.
Usput smo na putu dolje posjetili i Njegoševu rodnu kuću u njegovom selu. Stigavši u Kotor smjestili smo se ovaj put u apartman izvan starog grada, lijepo uređen sa cijenom od svega 30 eura – Apartmani Vukotić. Zaspali smo veoma brzo umorni ponajviše od stepenica koje smo svladali tog dana – u Kotoru i na Lovćenu, sveukupno preko 3000!
Slijedeći dan posjetili smo Tivat i rusko čudo – Porto Montenegro http://www.portomontenegro.com/
Prelijepi gradić i lijepo uređena obala sa marinom, zahvaljujući ruskom kapitalu. Vodoskoci, lijepa marina, uređena obala, lijepi hoteli i restorani. Čak su i dvije podmornice bivše jugoslavenske flote izvučeni na kraj i pretvoreni u muzej.
Nakon najboljeg ručka kojeg smo imali u Crnoj Gori uputili smo se do Lepetana i prešli nazad u Kamenare trajektom koji je koštao svega 4,5 eura, te za pola sata već bili nazad granici Hrvatske, odnosno Europske unije.
Sve u svemu bio je to kratki, ali lijep i sadržajni posjet Crnoj Gori. U svega četiri dana obišli smo s autom gotovo sva zanimljiva mjesta, a pritom potrošili nešto više od pola rezervara goriva. Crna Gora s Bokom zaista predstavlja lijepu destinaciju koju treba posjetiti, a koja je svega tri sata udaljena autom. Cijene su prihvatljivije, u smještaju čak i jeftinije, u hrani jednake, a ljudi su srdačni i pristupačni, bez ikakvih predrasuda zbog događaja iz nedavne prošlosti.