Na slici s lijeva na desno stoje: Miranda Vukotić, Joze Lahalo, Dobrila Grego, Irma Levanat, Vesna Kosić, Jelica Levanat i Nena Javorčić. Dolje: Pava Vekić, Nikolina Đuračić i Anita Perčić
U Putnikovićima, u nedjelju 02.06.2013. odigrana je po prvi puta utakmica između ženskih boćarskih ekipa Vignja i Putnikovića. Ženska boćarska ekipa iz Vignja, čije su igračice registrirane već desetak godina za taj klub, do sada je imala više javnih nastupa, ali uglavnom protiv muških ekipa. Naime, po već ustaljenom običaju, nakon svakog turnira u Vignju, a često i nakon završenih ligaških utakmica muških ekipa, pobjednici bi igrali protiv ženske ekipe i uvijek, ali baš uvijek, rezultat bi bio uvjerljiva pobjeda Vignjanki. Svatko bi pomislio da je tu bilo namjernog popuštanja, ali zasigurno nije bilo tako. Izbijalo se je iz zraka, vikalo i ljutilo na suigrače, pokušavalo na sve moguće načine doći do pobjede – nije lako doći doma i reći: “Pobjedili smo na turniru , igrali izvanredno, a na kraju izgubili od žena”. To su na svojoj koži mnogi osjetili, a navest će mo samo kao primjer i dokaz, ekipe Pupnata (skinuli su s vrata zlatne medalje i predali ih našoj ženskoj ekipi), ekipe “OGRCA”, jednoj od najjaćih ekipa koji su u mješovitom sastavu nastupali na svim turnirima (izmedju ostalih, za ovu ekipu igra i sjajni Markica Dodig, višestruki svjetski prvak), pa ovogodišnji pobjednik pelješke lige, ekipa “BRIJESTE” i još mnogi drugi. Pokušavalo se je u više navrata s formiranjem drugih ženskih ekipa ali, osim u Trpnju i Orebiću, gdje je u početku i bilo nekog interesa, nije se ništa postiglo. I napokon se dogodilo. Početkom svibnja, vidno uzbudjen, nazvao je Ante Rabušić i oduševljeno rekao: “Imamo. Imamo žensku ekipu. Moramo se čim prije dogovoriti o zajedničkom susretu”. Loše vrijeme i angažiranost u pelješkoj ligi uzrokovali su odgodu.
Konačno, u nedjelju, nakon prvenstvenog susreta u Putnikovićima izmedju domaćina i ekipe Vignja, na teren su izašle obe ženske ekipe. Uz burni pljesak, nakon zajedničkog fotografiranja, uz stisak ruke, počela je prva u povjesti ovog dijela Dalmacije, utakmica ženskih boćarskih ekipa. Primjetna je bila doza uzbudjenja, kako kod igračica tako i kod navijača. Sve je ubzo došlo “na svoje” kad je jedan navijač oduševljeno uzviknuo: “Ljudi, ovoliko buća nisam nikada vidio na jednom mjestu”. Svi su shvatili da se ne radi samo o broju metalnih buća i nastao je opći smijeh. Izvrsno se igralo. Bilo je čudesnih bližanja i izbijanja, kao da igraju dvije iskusne ekipe. Igralo se je po prvenstvenim pravilima i na vrijeme. I kako je počelo,tako je i završilo – nerješeno: 8 – 8. -najrealnije. Stisak ruka i obostrano zadovoljstvo.Treba istaći da je ekipa Putnikovića zaista bila prijatno iznenadjenje. Sa toliko malo treninga i neiskustva pokazale su izvrsnu igru i bile su potpuno ravnopravni protivnik već iskusnim Vignjankama.
A nakon toga- fešta. Uz izvrsnu večeru, s pjesmom i nenadmašnim gitaristom Slavenom Njakarom, pjevalo se do duboko u noć. Na rastanku pozdrav i obečanje: “Dovidjenja u Vignju”.
Dan za pamćenje. Možda ovo bude podstrek i drugima pa da uskoro imamo i žensku pelješku ligu. Nesemljivo da bi tada boćanje imalo još više pristaša, a pogotovo publike.
Sve je zabilježeno i sačuvano mnoštvom fotografija od kojih smo izabrali ove:
