NAKOVANA, VIGANJ & KUĆIŠTE news

Područje proizvodnje prošeka

Od 1. srpnja 2013. naziv PROŠEK  neće se više moći koristiti u Hrvatskoj jer je Europska unija zaključila da je previše sličan talijanskom proseccu. U Ministarstvu poljoprivrede tvrde kako je Hrvatska tijekom pretpristupnih pregovora isticala da se na hrvatskom jeziku naziv prošek različito piše od talijanskog izraza prosecco i da je to sasvim drugačiji proizvod. – EU je istaknula kako bi korištenje tradicionalnog izraza prošek dovelo do visokog rizika zbunjivanja potrošača. Takav naziv fonetski podsjeća na zaštićenu oznaku izvornosti prosecco koji je Italija zaštitila i već postoji u Europskoj uniji – poručili su iz Ministarstva. U povodu ove šokatne vijesti gosp. Mladen Grbin napisao je osvrt:

Piše: Mladen Grbin

Prosecco, kao vino, ima vrlo malo veze sa našim prošekom, a još, ako je moguće vjerovati napisima u novinama o zabrani korištenja imena “Prošek” od strane europske komisije onda se mora pružiti otpor takovoj proizvoljnoj isključivosti.

Pod predpostavkom da je večina fenomena kulturoloških izražaja derivativna onda je nemoguće onima koji svojataju izvornost nekog proizvoda, a u svoju isključivu korist. Bez prave i iscrpne arbitraže dekretom otudjiti nečiju kulturu sadržanu u obliku običaja, načina proizvodnje i tradicije. Moguća zabrana korištenja naziva “Prošek” je agresija na lokalni identitet bez obzira na izvornost same rijeći.

Povjesni dogadjaji koji su doveli do lingvističke izmiješanosti  nisu iskljućivi za naš lokalitet jer  taj fenomen dijelimo s Europom pa i šire tijekom više tisuća godina  pa je još čudnije i neopravdanije da baš Europa negira kulturno vlasništvo naših običaja, a temeljem lingvističke slićnosti  dvije riječi sa, u cijelosti, različitim značenjem. Čak se ne radi o homonimu več djelomičnoj sličnosti u izgovoru riječi.

Po mojem sjećanju u Vignju se je “peklo” slatko vino od sasušenog grozdja raznih vrsta, ali uglavnom bijelog grozdja. Berba namijenjenog grozdja  bi se ostavljala najzadnja, a grozdje bi se onda sušilo na “lisama” na gornjemu podu kako bi se zaštitilo od napada osa.  Za one koji ne znaju ili su pak zaboravili, lise su bile  platforme raznih veličina namjenjene za sušenje grozdja, smokava, oskoruša pa i mindela kada bi ih ulovila kiša ili su bili nedozreli ubrani, a u Vignju  je lise pravio stari Gagić od razrezane  trstike koju bi isprepleo u okviru od drvenih letvica.

Od tako sasušenog grozdja se je onda pravio “Prošek” ili pečeno vino, a količine su bile relativno male radi samog plemenitog načina proizvodnje. U konobama su obično bila mala barila u kojima se držao prošek.

Prošek se je onda nudio prijateljima i najbližima pa čak i u “medicinske” svrhe, a servirao u u malim čašama bićerinima ( opet talijanska izvedenica).

Iako smo mi zaboravili dio naše tradicije i običajne ostavštine koja nam daje specifičnost identiteta pa se  prošek malo i pravi u Vignju, možda bi svoje prednike morali počastiti sa siječanjem na njihov način života i obranom njihovog postojanja, jer inaće malo po malo njihov idetitet će satrti razni došljaci koji neće moći naučiti ništa o onima koji su tu bili prije njih i ostavili važne tragove, a dobrodošlica je smislenija uz bićerin prošeka i galetine.

Korištenje imena “Prošek” ne predsatavlja prijetnju izvornosti proseccu niti sicilijanskoj Marsali na koju vrlo sliči po okusu pa sada neka naši dragi Vignjani i ostali stanu u obranu našeg proseka koji ima duboke korijene s ove strane jadranskog nam mora.

Ja osobno jos čuvam jednu bocu iz 1970. od zadnje berbe moje pokojne none Anice Kosić rodjene Kovačević “Finjoko” iz Vignja  Ova naljepnica iz prve polovice prošlog stoljeća potvdjuje činjenicu da se je u našoj kući u Vignju pekao”Prošek”!