NAKOVANA, VIGANJ & KUĆIŠTE news

SUSRETI: MATKO ŽUPA,
OREBIĆKA ŽIVA ENCIKLOPEDIJA
KUVIJERTA
OD PERA I OD SRCA

Biti u Orebiću, a ne posjetiti 82-godišnjeg gospara Matka Župu, čovjeka koji je odavno ušao u legendu tog pelješkog mjesta kao živa enciklopedija, isto je kao poći u Rim a ne vidjeti Papu. A još kad se nađete s njim, u staroj kući na obali, koju su podigli i svakojakim vrijednostima napunili marom smjelih pomoraca i upornošću mrava njegovi preci, onda je to događaj koji se pamti.
– Gospar Matko, prošlo je podosta vremena otkada ne pišete za “Slobodnu Dalmaciju” i ostale novine i otkad Vam se glas ne čuje na Radio Dubrovniku i Radio Korčuli. Što sada činite, je li Vam dosadno?
– Ni govora. Kratak mi je dan od 24 sata. Iako sam u mirovini već 19 godina i odavno ne izlazim vanka, imam posla preko glave. Prošetam đardinima i svaki dan radim u mojoj biblioteci i trebalo bi mi još dvadeset godina da bih u njoj sve sredio kako želim. Uz mnoge stare knjige, tamo je više od 12 tisuća mojih novinskih napisa, što ne čudi kada se zna da sam 45 godina surađivao sa “Slobodnom”, “Dubrovačkim vjesnikom”, “Vjesnikom” te dubrovačkim i korčulanskim radiom. Do prije godinu i pol svaki sam se Božji dan javljao na Radio Korčulu. Pisao sam o svemu, od gospodarstva, nadasve turizma i pomorstva, do kulture i sporta. Dok sam mogao, išao sam na svaku utakmicu koju je u Orebiću igrao istoimeni nogometni klub …

Puno gosta, malo solada

– Tko je imao priliku pratiti Vaše pisanje, nije mu bilo teško zaključiti da Vam je baš turizam bio omiljeno područje?
– Sve donedavno, iz godine u godinu svakodnevno sam bilježio broj turista u Orebiću, u hotelima, odmaralištima, kampovima i privatnom smještaju. Na osnovi te goleme dokumentacije mnogi su studenti pisali diplomske radnje. Prije dvije godine sam dobio nagradu za životno djelo za doprinos turizmu koji je budućnost Orebića. Ali ne onaj masovni, odmarališni, kad se znalo dogoditi da bude tu dnevno i 10 tisuća gostiju, što znači 10 puta više nego domaće čeljadi. Bilo je puno gosti, a malo solada. Naše hotelsko poduzeće ima tisuću postelja i treba osposobiti svoje objekte tako da turistu pruža najkvalitetniju uslugu. Iz iskustva znam da je zadovoljan gost najbolja reklama turizmu. Bolja od ikakva prospekta ili nekog drugog oblika propagande.

More i brodovi u genima

– Vaša druga ili prva ljubav, svejedno, jest pomorstvo?
– To su posebne priče. Dok sam bio direktor Pomorskog muzeja u Orebiću, kad bi vapori pasavali Pelješkim kanalom pozdravljalo bi ih se zastavom i pucanjem iz topa, što je bila stara tradicija, ali i senzacija za turiste. Pozdravljao sam s tim malim topom i brojne suverene kao što su bili grčki knez Pavle, engleska kraljica Elizabeta, maršal Tito, predsjednik Naser i drugi državnici. Komunicirao sam s mnogim značajnim ljudima, što mi nije teško padalo jer govorim njemački, francuski, talijanski i češki jezik. Češki sam naučio kad sam bio dijete u Župi dubrovačkoj od Čeha u Kuparima. Oni su vam bili začetnici turizma na ovom području.
– Kad ste spomenuli Župu dubrovačku, odakle je Vaša majka? Pala mi je na pamet ona zgoda s vašom obiteljskom kapelicom.
– Kad je jugoslavenska mornarica tijekom Domovinskog rata bježala s brodovima iz Splita prema Crnoj Gori, pucali su na Župu dubrovačku. Pucali su i na kapelicu Srca Isusova, koja pripada mojoj obitelji po majci, Miloslavićima. Pogodili su u murvu koju je ispred kapelice posadio moj dundo Đivo, svećenik i profesor latinskog i grčkog jezika, čovjek koji je podigao i tu kapelicu i — dogodilo se čudo, deblo murve spasilo je kapelicu.
– Vratimo se Vašem češkom jeziku koji Vam je bio dobrodošao posebice kad su Česi bili najbrojniji turisti.
– Pamtim kako sam jednog češkog ministra vodio kroz pomorski muzej i kako je u njegovoj pratnji bilo nekoliko lijepih Čehinja. Ja sam mu, između ostalog, rekao kako Česi nama govore: “Vaše more – naše more”, a naši: “Vaše žene – naše žene”. Borami se nije najedio, nego se od srca nasmijao.
– Vi ste gusar Matko potomak stare pomorske obitelji Župa i jedini ste muškarac koji nije pomorac?
– I ja sam htio bit kapetan, ali nisam mogao u nautiku zbog slabe viste. Svi muškarci u mojoj obitelji, koja je stara više od 300 godina, bili su kapetani i brodovlasnici u vrijeme jedrenjaka. Jako mi je žao što nisam pomorac jer mi je u genima ljubav prema moru. Otac mi je pošao navegat kad mu je bilo 12 godina i on, kao i mnogi drugi iz Orebića, nisu mogli zamisliti neko drugo zanimanje osim pomoračkog.

Franjo Josip i kapetan Štuk

– Ta ljubav prema moru i kruhu sa sedam kora ovdje je u Orebiću bila zaista čudesna.
– Kad se car Franjo Josip došao u Orebić 1875. godine na otvaranje brodogradilišta Pelješkog pomorskog društva, onda je bio tako dočekan da je od mula na kojemu je njegov brod pristao do zgrade Općine išao putom koji je bio pokriven perzijskim tapetima iz kuće orebićkih pomoraca. To je dokaz kako su ti ljudi bili imućni. Tom prigodom caru su predstavljeni vijećnici općine Orebić, njih 22, i svi su bili kapetani duge plovidbe.
– Među njima je bio i stari morski vuk kapetan Šimun Štuk?
– Bio je! Kad je predstavljen Franju Josipu, car ga je upitao koliko djece ima, a on je odgovorio da ima sedam sinova i da su svi pomorski kapetani. Iznenađen, Car ga je upitao zašto mu nitko od djece ne radi neki drugi posao, na što mu je taj morski vuk odgovorio: “Veličanstvo, kad bih imao 77 sinova, svi bi bili pomorci.” Ne čudi onda što je svaku kuću uz more ovdje u Orebiću sagradio netko od pomoraca, većinom kapetana.
– Pasala su ta vremena, moj gosparu?
– E, nije baš tako. Ima i danas pomoraca iz Orebića, i to popriličan broj. Naravno, nema ih više kao u vrijeme jedrenjaka. Od 1865. do 1888. Orebić je po broju jedrenjaka bio najjači ne samo na Jadranu, nego na cijelome Mediteranu. Bilo je 33 jedrenjaka, a kapital Pomorskoga društva Orebić iznosio je više od 2 milijuna i 300 tisuća zlatnih fjorina. To je bilo strašno bogatstvo. Kad su počeli parobrodi, sve je otišlo nizbrodo. Trebalo im je priznati primat, ali sva je prilika da pomorci iz Orebića na to nisu bili spremni.

Orebić, a ne Orebići

– Dok razgovaramo i pijuckamo pelješku travaricu koju nam je ljubazno ponudila Vaša supruga, gospođa Marija, gotovo zaboravih za Vaše silne hobije. Koliko znam, imate ih 24 i o svakom od njih mogla bi se napisati cijela storija.
– Pogodili ste broj mojih hobija, a kad bih stao vagat, čini bi se da bi prevagala dva: filatelija i numizmatika.
– Na kraju ovog razgovora zapitat ću Vas: je li pravilno govoriti i pisati Orebić ili Orebići?
– Bome, Orebići. Ispripovijedat ću vam jednu zgodu. Jednom je u mjesni ured stiglo neko pismo na kojemu je pisalo Orebići. Službenik iz ureda to je prekrižio i napisao: “Ne postoji!” Imao je pravo.