NAKOVANA, VIGANJ & KUĆIŠTE news

News and Tourist info portal

  • RSS
  • Delicious
  • Facebook
  • Twitter

“PRAŠINARSKE PRIČE” – TIGRA IZ KUĆIŠTA

Posted by montun August - 5 - 2013 0 Comment
Piše: Sanja Šale, umirovljena pripadnica 1. gbr “TIGROVI” – Kućište, 4.-5.08.2013. – U povodu 18. godine Oluje i oslobađanja Hrvatske.
Kada sam započela pisati ” Prašinarske priče” ( …i dok palme njišu grane)…..jučer ujutro….odlučila sam kao i uvijek do tada pisati iz duše….Moja je duša ranjena…., neki ljudi….događanja i silna sjećanja pratiti će me cijeli živo…t…..oni su dio ” mene”. Samnom liježu, samnom se bude, samnom plove, jedre….love ribu….ljute se…smiju…plaču….vesele….pjevaju….i žale… Zajednički živimo još od 1991 godine….i savršeno se nadopunjujemo……Moja sjećanja i ja…… ” Prašinarske priče” ( i ” dok palme njišu grane”)…..jučer su pretočene u riječi i objavljene su na mojem profilu…a posredstvom interneta krenule su ovim imaginarnim svijetom. Pisane su gotovo u jednom dahu….i taj dah još uvijek traje…… ” PRAŠINARSKE PRIČE” ( i ” dok Palme njišu grane” ) ………1. dio Na današnji dan, 3.kolovoza 1995 godine, u 22 sata, krenula sam u mrklu noć, punu neizvjesnosti, iz Ogulina, put Josipdola…Brinja….potom lijevo….u pravcu Glibodola….Ličke Jasenice…Saborskog i Nacionalnog parka Plitvice…..( kasnije do Topuskog,Bihaća…Cetingrada, Velike Kladuše….Slunja….Krnjaka, Veljuna, Tušilovića…i naposlijetku Karlovca. Dio sela, brda i planina sam zaboravila kako se zovu…..sjetit ću se….kad mi ne bude trebalo ….Bila sam u društvu “Johe, Hulka, Maria, i nekoliko dečkih iz Tenkista..i dvije 84-vorke ! ” Namaškarali smo se, okitili, utegli i obilježili…..vozi ” Miško” ! Mi smo bili pratnja….Do tada, uspjela sam se pozdraviti sa ” svima”….jer znali smo da nas čeka teška akcija….i da se neki od nas više nikada neće vratiti u spavaone…..nećemo više piti kavu ispred kantine….i ” ogovarati Lojza, Ivču,Meka, Furića i Doka, …… ljutiti se na vječnu nepravdu u vojsci !  ………..Vozili smo cijelu noć…tiho i polako…..kroz šumovite predjele današnjeg tunela ” Mala Kapela” . (ostala ekipa, krenula je drugim putem poslije ponoći)….i kod skretanja lijevo….kroz prašnjavi put….započela je jedna velika priča, jedna posebna avantura……Priča prepuna tuge…..ponosa i slave…..straha od neizvjesnosti….prepuna stresa….bijesa…..nemoći….priča je to o hrabrim i slavnim ljudima…..priča je to ” O jednoj mladosti” -mojoj najdražoj pjesmi ! …….Mladosti, koja se više nikada vratiti neće…. ( nastavak slijedi)……………
” PRAŠINARSKE PRIČE” ( i dok Palme njišu grane” )….2-dio ” Prašina……silna prašina……….a sa strane, na grmovima,kapi rose cijede se niz lišće………..( Bože moj, koliko vlage usred ljeta ima u ovoj Lici!)….Grlo me već boli od silnih cigareta…….nema spavanja……joj kako smo svi tihi ….i nervozni……šutimo….a iz očiju svakom od nas vire ” sjene straha”. Strah ! ……..jedan čudan osjećaj, koji mješa paniku i ubrzano i teško disanje………svi se pogledima tražimo po još uvijek polumračnom puteljku . Većina nas nema pojima gdje smo……samo znamo da smo ” ispod Kapele”….u pravcu Plitvica….Razmišljam se…..po hiljaditi put ….” jel’ meni ovo trebalo!? Tko zna di su sada moji…..Kućišćani….Vignjani…..jel uopće znaju da će se za kojih pola ure cijela zemlja zatresti od buke……!? Sigurna san da nemaju pojima….., jo’ koja san ja budala…………mogla san se lipo kupat u moru….i sunčat sise…..surfat….i bacat parangale….obać’ vršu….i lipo po komodu sist uvečer u ” Karmele” u kafić i sa Majom i Dejom….” prdit lude i smijat se dogodovštinama dr. Polića ( ko’ bi reka da će postat doktor !? Je….posta je doktor…..Doduše, jedno vrime je i konobario u Kuventu….manta Švabice i Talijanke za šankom….donosio jelo bez pribora i čudio se kako gosti ništa ne jedu…već samo gledaju u hranu….i čude se….. ! …..Ajme, liposti…..! Ko’ zna di su sada Dejo, Maja, Velić, Niđo, Grossi, Slaven, Teo……Danko, mama Leone !?…….Mogla san se kupat……….., ma kupan se i sad…..u mislima…..a za po ure….uhvatit će me takva nervoza….vrtit će me želudac…..pokoji grč……..i znam da se hitno moram maknut sa mjesta gdje stojim….hitno…..jer će upravo na tome mjestu, gdje stojim…..pasti jedna granata….granata broj 3, koja nam je vraćena sa suprotne strane…! I dok tako razmišlljam, dolazi uspaničeni Dok….i pita me sav u čudu….” što misliš, jesmo li dobro stali!? Nisam ni stigla odgovoriti na pitanje…..a već je sam sebi odgovorio…..” ma jesmo….tu smo ….sigurni…..ne vide nas” ! Okrenem se, pogledam ga…..njega i ” kockara po struci-Joza”…….i momentalno mi padne mrak na oči…..Sjetim se Šatora, Crnog Luga, Orguza, Talijanovog vrha……….i mirnim glasom kažem :” Ne ! Nismo dobro stali…….moramo napred….u šumu….oni su ovdje doma…..čitaju karte…..( ” kako” ? )….Lipo !  ….Čitaju karte…., svaka ledina…plato je za topništvo…..a što će prvo činit…..gađat ledinu i uništavat topništvo….a ko stoji na ledini !? ……Vojnici! ….netko mora napunit Top….Minobacač…..kapiši !?…..Ja ti odo’ u rub šume….moj Dok, imaš motorolu pa me zovi…..i u tom trenu….pred nama se stvori ogroman Džip….pun crnaca !….Reka bi čovik da Quentin Tarantino negdje snima film….jer još samo treba izletit pokoji razulareni Vampir….pa da započne nastavak sage ” od sumraka do zore”……Crnci usred Like…….!? Pa to nema nigdje na Svijetu ! Kunta Kinte i pleme Koduala-ala……UN ……” junajted colors of Beneton”………” koji su ovo!?…. Šporeti….veli Joha…..a ja nastavim ” Plamen-Požega….na kruta goriva!…..svi se smiju….vrište od smijeha….adio moj Dok, Joha i ja ti pičimo u šumu….a ti lipo ode ostani….neka te izgađaju ka’ Pikado !…..Vidi, snimaju nas!…..Špaheri nas snimaju kamerom………..špijuni….100 % !( kasnije će se utvrditi da smo bili 100% u pravu…..svaka povratna granata….bila je ili pogodak…..ili u krugu koji se ocjenjuje. No, i oni su posli dobili po glavi….i nije mi baš puno žao…jer “ko se mača laća…ostane bez gaća”. Istoimene pripadnike plemena ” Batunga…Batunga-Re”….sresti ću 4-ti dan u Slunju…čim sam prešla most ” preko rijeke Kvaj” ( Slunjčicu vam vašu milošnu ! )….Tamo su me dočekali izbečeni…..sa bijelim krpama u ruci….uplašeni, promrzli od nespavanja…ali dobro uhranjeni…..Di smo stali !?….Aaaaaaaaaa….da! ( ovi Alchajmer je ponekad dosadan….pali se i gasi kad ga je volja….)…Nisu bili zgodni….mišićavi….oni fini ka’ Denzel Vašington….iz američkih akcionih….pa…me nije bilo ni puno briga…..no’ nabacila san in spiku na tečnom engleskom, koji sam naučila od pokojne tete Jelke Kolin…a kasnije me drilala Vera Sessa …..pa im je iznenađenje bilo još veće…………………………. Pičimo tako Joha i ja….prašnjavim putem….šutimo i pogledima komuniciramo….točno razmišljamo….razumijemo se…..tražimo zaklon…..vidimo dole ispod nas braću Mamiće….haubice…minobacače…..svi su na nogama……..sve je spremno. U putu susretnemo Hulka……..vraćajte se nazad…! Tražimo dobar zaklon. Zašto!? Jer ćemo tamo poginut! ….nasred livade smo…….! Ajoj…..! Motorola se pali…..”Tigar” ! …..sluša “Tigar”…..reci ” xy” nek se pomakne 200 metri napred…..( uspjeli smo…..skužio nas je….i da smo u pravu)…..u tom trenu….odnekud se stvori Krizmi-zapovjednik Bojne…..i veli meni…..:” čuvaj se plava…..nemoj da plačemo za tobom! Jel imaš sve?…..Imam!…..Jel svi imate sve!?…..Imamo!…..Jel nešto fali!?-…..recite odmah sad…jer kada krenemo…..nema stajanja….di su vam trake!?…..tu!……Da vidim svima trake…..nemoj da netko nema trake….ubit će vas netko neznajući tko ste…..jel me razumjete…..!? -glas treperi…..svi smo napeti…..sjedimo u travi…..pušimo posljednje cigarete….neki već jedu one ružne čokoladice..tvrde ko kamen………5 sati je……..PAAAAAAAAALIIIIIIIIIIIII ! Ljudi moji,……taj zvuk…..tu salvu zvukova….koja je zaparala zoru….nikada neću zaboraviti….Sve se trese…..sve….trnci nas prolaze…..prašina se diže…..svi šutimo….gledamo se razgoračenih očiju….kao da nam je prvi put! ( prvih pola sata, uvijek nam je prvi put!) Da, nekima je to prvi put…..ponekad i zadnji, nažalost)……Puca se na sve strane…..mi i dalje sjedimo, jer posao sada radi Topništvo i Tenkovi ( čuju se motori 84-vorki)……. Ha ! Sada Presvetli i ekipa….sa šljemafonima na glavi tiho predu samo njima znanu spiku! Tko zna di su sada Bagzy, Lipa, Baja, Hržica, ludi Zagi, Brada, Kemfo, Frenči,Draško……znam da su tu negdje…..čuvaju oni nas…….ajme meni…ali se zemlja trese……..muk! Prvi plotun je ispaljen…..dižemo se…..svi smo na nogama…..nisu prošle 2-3 minute…..kad čuješ ispaljenje sa druge strane…..” evoooo ih……..svi dole…..leziiiiiiiiiiiiiii” Glave doleeeeeeeee………..i dok viču pojedinci…..ja sam već odavno u čučnju…..i napetog uha slušam zvuk ne bi li ocjenila gdje će pasti….( u tome je cijela umjetnost preživljavanja na fronti)……prva je prošla preko nas…..( falili su)……..druga je već malo bliže…..nervoza nam raste…….sad se već grčevito pogledavamo…..jer ako nastave….već treća neće biti dobra………..pada treća…..u opasnom je radijusu…….četvrta…….četvrta je pogodak! Mamu im jareću……znaju točno što gađaju…..pada 5-ta granata…..Pun pogodak ! Sve je u dimu………iz dima se prolama urlik……..urlik koji uši para………netko je dobio…………netko me doziva………drugi glas me doziva………već jurim s puškom u ruci….a u drugoj oprema…….trčim koliko me noge nose…..granate i dalje padaju…..bacam se u lijevo…..i krajem oka vidim Dugoga…….brzo….brzo……dugi trči k meni…..već sam na nogama….Zvonko je dobio…..ulijećem među dečke…….već su ga oni zamotali, ja samo nastavljam, ….obliven je krvlju….svijesnog grča na licu….hladni znoj cijedi mu se niz čelo…..boli ga. Hvatam ga ispod pazuha….ajmo Zvone….iznosimo ga van….već je Joha donio nosila……trčimo dečki….da ne iskrvari…..niz puteljak….pa opet u prašinu…..pada po nama sa svih strana……padaj silo i nepravdo! Zvone će biti dobro…..prebacujemo ga drugoj ekipi….i vraćamo se u šumu…..u šumi vidimo naše iz 1-satnije….zvuk između ispaljenja granata…prekida rafal ! KONTAK ! Svi se razvijamo ” u strijelce”…..zauzeli smo borbeni položaj…..Domagoj je blizu mene….odma’ mi je lakše…..Počinje borba….metak protiv metka………povlačimo se blago nazad…..dečki iz voda su poslagani po padini….čuje se opet tenk…..puca 84-vorka…..ajoj…..ne bude dobro ! Vraćaju nam natrag….svom snagom….opet sve pada po nama…..ježimo se od straha….zvukova….smrtno smo ugroženi…..ležimo po podu….tu i tamo netko protrči sa šljemom na glavi…..naš je…..svi su naši……” trakice žute i crvene boje ( koje čuvam i danas doma)…..visoko svezane na lijevom i desnom ramenu…..znače da su to naši………netko me zove…..opet me netko zove…..dižem glavu….namještam šljem….molim Boga da me ne pogode……u polusagnutom stanju….jurim po šumi….neznam kamo idem…i kome….samo me zovu……čas imenom….čas nadimkom…..Domagoj je tu….pored mene…..Joha isto….( tko zna jel Viktor dobro……i ostali…..nečujemo ih…ne prepoznajemo ih…..sve je u dimu….svi su obojani….sa maramama i šljemovima na glavi…..)…ajmo dalje…….čovjek je mrtav………ne poznajemo ga….naš je…ali nije od naših…mlad…..jako mlad…..nikada ga prije nisam vidjela…..Već rutinski radimo posao…..svi pomažu……..opet novi plotun napada…..sad već šizimo….ali nas nije briga…..nismo niti sagnuti…..tu i tamo sagnemo glavu ……znamo da će nas ” preletjeti”…….. vraćamo se niže…..opako nas napadaju….moramo se povući…..ovi su zafrkani…..dobro ukopani….ne daju se ! Eto mene malo niže….opet niz onaj prašnjavi puteljak…….vrućina je nesnosna…….žeđ me proganja…..nalijećem na Dunju….( ” oooooo….di si stara!?” )…..e, kad je ona tu….znači da je Basić sa nama….stiglo je pojačanje….druga bojna je uz nas….prolazi Basić…..mali-veliki čovjek…..pozdravljamo se klimajući glavama…..svi prolaze šutke….netko se nasmješi….netko samo pogleda i spusti glavu…..razumijem ga….koncentracija je maximalna…..Opet pada po nama…..pa dokle više……..kad će se umorit…..pa ovi su gori od nas…..uporni….ne daju se……stiže zapovjed o napadu svim snagama……….opet smo licem naprijed……..pucamo iz svih oružja……zemlja gori….tlo podrhtava…..motorole vrište…….ajmo ljudi….ajmo….hrabro naprijed……….pazite se…..! Pamet u glavu….svako svoga desnog čuva……..imate li vode !? Nemamo………! Svi u glas……Nemam ni ja…..al ko’ ga šljivi……ajmo napred….zovite Dugog…..neka krene voda………usta su mi ispucana…..misli mi lete u Kućište….koji vitar sada puše……ajme….hoću li ovo preživit i doć doma…….!? Za sat vremena družiti ću se sa Karaavdićem, Suvajcem, dvojicom iz druge bojne….kroz ruke će mi proći Kereša…a onda i Šime Đaković…….ajoj Šime…..gadno si dobio…..Šime….čuješ li me…..!? Nemoj mi umrit…..Domagoj…što ćemo!?…..Hajmo brzo do M.A.S.H.A ………..brzo…..ajoj…..trebalo nam je preći 70 kilometara da čovjeku spasimo život. Svi stolovi su puni…..sve je u krvi….svi rade…….Šime može umrijeti svaki čas,odužilo se je spašavanje, zagovaramo ga…..jauče od muke…previja se……….kako da ga spasimo……juriš kroz šumu….na glavnu cestu….motorole rade…..ispomoć nas čeka negdje na cesti……sreća brzo smo ih našli………zanijemili su od šoka kad su nas ugledali…..svi smo crni ko ugljen od dima….sunca …boje….i znoja…..pogled preneraženog medicinskog osoblja iz neke bolnice( neznam koje) ….govori dovoljno….Doslovce su prestrašeni i šokirani našom pojavom…..pogled im se zaustavlja na mojoj košulji…..( šokirani su” jer prvi puta vide Tigrove u živo”-veli mi jedna……joj…..gospođo…..pa vi ste skroz krvavi!!!!!……Znam….-odgovaram….nema veze…..imam drugu u rancu, ali je nemam vremena obući……pa vi imate pušku i bombe!?????…..da! imam……..a jel se tamo jako puca !? Puca se…..naravno da se puca…..jedna djevojka..mlada stažistica….pruža mi bocu vode…..uzmite…..usta su vam sva ispucala….sigurno vas boli…..!? Boli !? Da , boli me..ko sam vrag….ali povremeno zaboravim……hvala vam…..što bi dala sada za jedan LABELO………Žeđ je učinila svoje….slušamo motorolu…..šifre Tigrova paraju radijski eter……..naši se tuku junački……nažalost šifre mrtvih i ranjenih su sve češće……idemo natrag……ostavljamo u šoku medicinare neke bolnice….( neznam koje)….i vraćamo se pred Ličku Jasenicu….tenkovsko uporište Ratka Mladića…..ozloglašenog komandanta JNA…….Di su sada Grebo, Joja, Hrnčić, Štork, Mozak, Glavaš, Romeo, Mek, Teš, Beli, Zrakić, Tuške, Zvone, Suvi, Kereša, Buflin, Buco, Mauna…..!?……… Tu su…..di i ja….u šumi……dubokoj šumi…..prepunoj zamki. 18-tak godina kasnije, kada razmišljam o ovom danu, osjećam se ponekad kao Frodo u Gospodaru prstenova…..idem cijelo vrijeme napred…..srećem svakakve ljude….svašta mi se događa….al nikako da dođem do kraja…..Sauron-zli gospodar me proganja…stalno me prati ” veliko oko”…….ali svi smo mi Frodo Bagins…….doslovce svi…….mi smo 1. pješačka bojna-1.brigade Tigrovi….do nas je 2. pješačka bojna iste brigade…..potom topništvo i oklop…..stiže 3.bojna……zapovjedništvo…..odnekud se pojavljuje maskirni kamion sa lanserom…..evo VBR-a……sad će bit veselja ! Momčina se penje u stolicu…..slušalice su na ušima…..okreće lanser…..kratak dogovor…….i ispaljuje prvu raketu……momentalno sam oglušila…..budala….samo par metara sam od njega….idem malo sa strane….opet puca tenk….Presvetli….., možda puca ” Crni Leptir” !?…A sad svi moramo uteć’ u zaklon…….kad nas sastave…..gotovi smo……! Stiže odgovor………pala je skoro 15 metara od nas….fala Bogu, nikom ništa…….svi smo se razbježali……bacili se u zaklon….zasipa nas kamenje, prašina, i zemlja…..padaj….padaj……samo padaj…….ovaj puta nećemo se povući…..! Ratko…….neće ti biti lako……
” PRAŠINARSKE PRIČE” ( i dok palme njišu grane” )….3. dio ” prašinarska priča br. 3 ili dok palme njišu grane”…….. Često sam pivala….po duši i po potrebi………..pisma je zvonka radost. Često mi se čini da sam se više smijala u ratu, nego danas u miru….. Imali smo jednom neku našu roštilijadu….popularnu ” kotletiku i skok s votkom”….Mrva je odnekud izvukao gitaru….na kojoj se se izmjenjivali čas Romeo….čas on…..dečki su pjevali…ja sam pjevala sa njima……baš smo se dobro zabavljali…..bilo je mirno…..bez akcija…..samo što smo bili interventni….i nismo nikuda mogli ići van vojarne….. U jednom trenu….pukne me nostalgija za doma…..pa je tako krenuo red mojih pisama…..od Vele Luke…..do Marjana……Zvonko Štork….simpatični Slavonac dobre naravi….( ko i svi Slavonci)….zamoli me….jel znam pjevati ” dok palme njišu grane”…………naravno……pjevam ja….sve se ori…a Zvonko dirnut i ganut…..izleti iz sobe…i nestane u mraku ! Nikada mi nije rekao zašto je tako regirao…i nikada nisam saznala ništa vezano za tu pjesmu. U noći, 3. kolovoza 1995-te godine……netom prije 22 sata…..dok smo se spremali i punili rezerve municije, i opreme……Zvonko je došao do mene….zagrlio me je nasred sobe….i veli mi: ” Bog Sanja…..čuvaj se…..više se nećemo vidjeti !……. rekao mi je tužnim licem…….. Zanijemila sam od šoka….i nevjerice…..koju sam prekinula povišenim tonom…..” što to govoriš! Zvone!…..aj nemoj me zafrkavat!……i odmahnula sam rukom…..(Joja i Batista su šutjeli)….. Štork je nasred sobe počeo spuštene glave tiho ponavljati…..:” osjećam da sam ja ovaj puta na redu………osjećam to!…..100 %!………i tužno je gledao kroz prozor u pravcu Planinara-birtije koja je živjela od naših plaća….. Zvone….! Štork!…..molim te….nemoj tako…..nemoj tako govoriti…..smiri se……nitko nezna što ga čeka……..pokušavala sam ga razuvjeriti……. JA ZNAM DA SAM NA REDU ! …………. Pogledom sam tražila druge po sobi…..vrata su bila otvorena…..niz hodnik su se izmjenjivali ljudi….Beli je trčao ko lud….sad gore sad dole….u sobu je uletio Zrakić…..Darko…..pa Pađen….svi smo se pozdravljali…..odluka je pala….ja idem među najprvima.Idem u pratnju…..i zauzimanje položaja……1. satnija će krenuti kasnije….dva sata iza nas……drugim putem…..i iz nekoliko pravaca…..naći ćemo se kasnije na liniji vatre…..i teškom mukom ući ćemo kroz vrata Povijesti……. Tko je znao da će Zvonko Štork biti tako vidovit….i da će 20-tak sati kasnije, položiti svoj mladi život, skupa sa najboljim frendom i vjenčanim kumom Darkom Zrakićem……E kakvi su to momci bili…..da samo znate !? Pravi vojnici…..ljudine……ne možete niti zamisliti kakva ih je gorka sudbina snašla…….Mi koji smo ih dobro poznavali i imali čast biti njihovi frendovi, suborci….kolege ….imali smo u biti privilegiju…….što smo ih poznavali…..u dušu smo ih poznavali. Otišli su obojica….na dan…..4.kolovoza 1995 te godine…malo poslije 20 sati…..od posljednje granate koja je pala taj dan….od posljednje granate koja je ikada više ispaljena u Oluji…..Nakon njihove smrti….nastao je bijes….prvo neviđeni šok…a potom bijes…..rika Tigra……obojica su bila mrtva…..( od tog šoka, naši životi su se zauvijek promijenili. Iako sam do tada vidjela svega i svačega…nekako me je njihova smrt zauvijek uzdrmala……! Nije fer…..zadnja padne…i direkt među njih dvojicu……( Buflin je taj dan izgubio nogu…..stao je na minu….u minskom polju……….spašen je….zahvaljujući požrtvovnosti Greba, Hrnčića, Joje, Glavaša i brojnih drugih )………. Viktoru je bilo najteže…….nema gore stvari nego kada pokušavaš pomoći nekome koga super znaš….a ne možeš mu pomoći……. Darko je umro na licu mjesta….Štork je živio nekoliko trenutaka….. Par granata prije toga….Domagoj je spašavao moj život…Virili smo iza zida jedne srušene kuće…na kojoj su ostale bočne stepenice…..na vrhu tih stepenica ćirili smo neprijatelja…i netko nas je snimio. Tukli su nas nemilice….no “slušanje ispaljenja i brojenje sekundi”…naučena fora iskusnih vojnika….tjerala nas je da i dalje stojimo na istom mjestu…i prkosimo neprijatelju…..a onda odjednom ” fijukanje je prestalo”!….. Ide direkt na nas…..Domagoj je skočio i zakrilio me rukama….izgubili smo ravnotežu….i skotrljali se oboje niz skaline……Pala je vrlo blizu nas…i da smo stajali na tom mjestu….vjerovatno danas možda ne bih pisala ove retke….Zafrkancija nas je umalo koštala glave……brzo smo se prizemljili…i upristojili…..Pala je još jedna…..ali jedno 15 minuta iza ove…….i ta je bila kobna……..odnijela je Darka i Zvonka zauvijek….navođena od strane iskusnog neprijatelja……… Kad nam je zazvižđala motorola…i kad smo čuli šifru koja znači ” mrtvi”….noge su nam se odjekle…….lice Viktora i ostalih najbližih…..reklo nam je sve….šok, nevjerica i suze…..teške suze koje i sada teku. Zvonko se je friško oženio….trebao je za koji mjesec dobiti bebu… Darko mu je bio kum…bio je oženjen i imao je koliko se sjećam dvoje male djece….. Nikada nisam upoznala njihovu obitelj…ali bih voljela stisnuti ruku jednog dana njihovim suprugama, njihovoj djeci…..njihovim majkama i očevima, ako su živi….i reći im koliko moraju biti ponosni na njih dvojicu…..dva najbolja prijatelja….Nisam mogla ići na njihov pogreb….morala sam ostati……ostala sam sa 2. i 3. satnijom….i 2. bojnom….ne razmišljajući hoće li me negdje zakačiti….samo sam se ušutila….i nastavila borbu…..pretvorila sam se u ” stroj”….I onda, nakon 2 sata….stiže vijest…linija je probivena….Izviđači su ušli u selo…..a za njima i mi……… Zoru smo sačekali budni….svatko sa svojim ” demonom”…… Sa prvim zrakama svjetlosti….započelo je turističko razgledavanje Ličke Jasenice….ozloglašenog tenkovskog uporišta Ratka Mladića……miris kože….baruta…stoka koja muče od žeđi…….nešto je što će me pratiti cijeli život…..dolazimo i do prvih ratnih zarobljenika u uniformi….pa do nepokretnih seljana…starica koje su ostavljene na milost i nemilost od strane svoje obitelji….. Tužne životne priče……,obilazim svakog od njih…..popisujem imena….dečki im daju hrane i vode…..ljudi smo….nismo divljaci…..Oni su prestrašeni……mogu misliti kako se osjećaju…..objašnjavam jednoj starici koja plače ko kišna godina i moli me za milost….da joj garantiram svojim životom da joj se ništa neće desiti….i da će biti predana Civilnoj zaštiti iz Ogulina…te da će biti smještena u starački dom u Ogulinu….jer je nepokretna ( kasnije sam je čak i posjetila jednom u Ogulinu)….Ulazim u kuću tko zna čiju…..tu je prije sat vremena poginuo još jedan Tigar ( ne mogu se sjetiti imena)…..kuća je puna mina iznenađenja….” “Mrud” je izvršio zadaću”………….to be continued-
4. dio – Jutro! ……..”Lito je i sve u cviću”-piva bi Oliver….a ja ni radija…ni televizije….a kamoli mobitela……toga ovdje nema…..i još ne postoji …” za široke mase”. Nemam pojima što se događa u zemlji i svitu…..kunjala sam naslonjena na zid neke potleušice u Ličkoj Jasenici…..sada je ovo selo centar mojega svijeta……mislin se u sebi….koliko smo malo prošli  unutar linije…od jučera….ajme….kako su nas jučera razbili….momački…..izubijali su nas ka’ ” krave u kupusu”…….i misli mi opet padnu na jučerašnje događaje….nema ih više…..onog sirotog mladog Inžinjerca ( bila mu je prva akcija u životu….tek je bio završio obuku)…Štorka i Zrakića….ranjeni su Buflin, Kereša, Suvi, Šiptar, Karaavdić, Šime, Železni i drugi…..ranjena je i Dunja….i njeni…..” a lipo sam joj rekla….nemoj Dunja vozilom….vide te……., pitala je : ” Sanjo, jel možemo proći napred”…..nemožete vozilom…odgovorila sam joj…..nikako…opasno je….samo pješke….trkom 100 metara do ovog dijela, i pokazala joj rukom….vide vas Dunja…čim prođete ovaj zavoj….tuku ko blesavi….do zadnje kuće polako pješke…a onda trk…..i to je to ! Šofer iz 2 bojne je bio uporan….idemo pa što bude…….zatvorili su vrata Pintzgauera….i podigli oblak prašine za sobom…..prešli su taman zavoj ovog seoskog puta u Globodolu….i uspjeli su vozilom doći do ruba šume…..ispred njih je bio parkiran kamion ( za kojeg kasnije saznajem da je bio pun municije!)….nisu stigli niti u ” ler” ubaciti…..doletjela je granata…i pukla par metara od Dunjine strane vrata…….ranjeni su svi….izvlačenje je bilo u tijeku.Mogu samo zamisliti koju ludu sreću su imali, pa nije pogođen ovaj kamion pun municije….razmišljam se tako…..kad me miris svježe kave trgne…..i primami poput ” teške droge”……Kava usred bojišnice! Toliko željeni napitak…..napitak koji dušu liječi……U daljini vidim sve naše….okrećem se…..bitnica je na okupu…..2. i 3. satnija isto…..nema mi mojih iz 1. satnije…..” di’ ih je Vrag odni”!?….Okrećem se poput periskopa na podmornici…….nigdje nikoga………prolazi Ivča u Džipu….hladan ko špricer…klima glavom….i nasmješi se……i vozi naprijed. Ispred nas je Saborsko…..selo od preko 200 kuća….i vrata za ulazak u Nacionalni park Plitvice…..Dižem se s poda…..noge su mi ukočene….provjeravam svoj Pištolj….pušku…..stvari…Ranac…bombe…..Ćelo dolazi do mene i nudi mi kavu……..Prva kava nakon više od 48 sati………kakav prekrasan osjećaj…..Dečki iz 2. i 3. satnije su umorni ko psi….ali susretljivi….svakom je smješak na licu….no, čim netko spomene događanja od jučer…..samo spuste pogled…skupa samnom…….no nitko ne plače ! NITKO ! Mi smo svoje otplakali…..još davnih dana….jer većina nas još davne 1991 i 1992 godine je obukla uniformu…i bukvalno iz srednješkolskih klupa uskočila u čizme i gojzerice….Nismo imali velikoga izbora……jer kada je sve počelo….nas nitko nije niti pitao što mislimo…mi smo bili djeca….” mlađi punoljetnici”…mladost…..u punoj snazi….Toliko smo toga oplakali na samim počecima….da se riječima neda opisati……koliko je samo naših na Južnom bojištu ostavilo svoje živote….da bi Dubrovnik bio slobodan…..ili prije toga po Slavoniji i Vukovaru…svugdje nas je bilo….svugdje……mi smo 1. brigada TIGROVI…..Uvijek prvi……Ima nas odasvud….puno nas je iz Dalmacije, Hercegovine, Zagorja, Slavonije, Bosne…ponajviše iz Zagreba, ali opet korjenima iz svih dijelova Hrvatske…..(kada malo razmislim, pa mi smo bili kao Yugoslavija u malom….bilo nas je svih naroda i narodnosti….Muslimana, Srba, Makedonaca, Kosovara, Slovenaca…..i svim tim ljudima koji su ili rođeni i živjeli u Hrvatskoj, ili su došli živjeti i raditi..oženili se…ili su jednostavno došli da bi nam pomogli u ratu koji nam je nametnut, treba odati počast. Zaslužili su. Ja znam da je to istina. Svi su oni mogli pobjeći…imali su izbora…..no..nisu ! Drugi su to učinili umjesto njih….Ponosna sam što sam ih upoznala….što smo bili skupa…i što sa preživjelima gajim prijateljske odnose, prepune dubokog međusobnog poštovanja……..Takvo poštovanje nikada neću osjetiti u Kućištu….malom mjestu na obali mora….za savršeni odmor i sekiraciju ;) ….Srećom Kućište nema velike veze sa ratom…..onim pravim i stvarnim ratom…ali ima ” puno branitelja”…..( Hvala Vam….što ste me branili….i što me i danas branite na ” klupi ispred Studenca”….ili za šankom ” u Besta”….. :-) ….)….. Pokret….pokret ljudi….ajmo…..valja ući u Saborsko….Izviđači trebaju pomoć…ne mogu sami……dižemo se poput robota…..već smo toliko samouvjereni….da uopće ne razmišlljamo o mogućim posljedicama…..to su Tigrovi…..hrabri ljudi, lucidne hrabrosti, velike strpljivosti…..pješačimo u pratnji tenka…….Gusjenice rulaju…..mi smo s lijeve i desne strane….puške su otkočene, metak je u cijevi…….prolazimo pored mrtvih neprijateljskih vojnika….pred nama je Saborsko….Pješačenje prekida urlik iz pozadine…..KNIN JE PAO! NAŠI SU UŠLI U KNIN!………Veselju nema kraja……grlimo se…vrištimo….ljubimo….! Nek Saborsko malo pričeka……… sad ćemo mi…..tu smo već …..! ( to be continued )
” u tuđoj kući” ( nastavak ” Prašinarske priče-i dok palme njišu grane”- 5. dio ……Lička Jesenica, Saborsko i Plitvice Veselje nakon prvih vijesti toga dana, ujutro oko 10 sati….da je Knin oslobođen…..” da je pao”…..prekinuo je z…apovjednik strogom naredbom…..”stanite gdje ste…..2.bojna ide napred…….slušajte me dobro…..Izviđači i 2. bojna idu napred….1. bojna -STANI !…….. Pogledavamo se u nevjerici, ” kaj je sad”!? Zašto !?…..Tako smo lijepo nabrijani…da bi pješke do Rumunjske vrlo brzo stigli…….no veliki Šef je neumoljiv…..Svježe snage idu napred…..( 1.bojna je samljevena jučer….istrošili su se…..puno mrtvih…puno ranjenih….umor…koji smo svi mi i te kako osjećali…u tom trenutku nije nam značio ništa! A da bi mogli čuda napravit…i slomit sve ispred sebe…..mogli bi…..toliko smo bili ” nabrijani”…ludi od uzbuđenja ! IDEMO DO KNINA-viče jedan vojnik…..zašto smo stali!? Kad ćemo se spojit sa 4-tom brigadom!?-pita drugi….Štef je naglas rekao….” jel zna netko kaj je sa ” Pumama”…..svi šutimo….nitko ništa nezna! Izolirani smo od svijeta)…..Mi neznamo da su 4.brigada i 7.brigada zajednički ušli u Knin….nemamo tih informacija….a tko će nam išta reći…..Samo nam je na početku pročitana Zapovjed i obraćanje Predsjednika države….u kojoj smo jasno i glasno shvatili da nema zafrkancije, oči svijeta su uprte u nas….zna se kako se moramo ponašati! ) Basićeva i Kolobarićeva ekipa spremno ide napred, prolaze pored nas….deseci vojnika koji izgledaju kao da su upravo sada sišli sa nekog filmskog platna Vijetnamske tematike….., ušli su trkom u Saborsko….a par stotina metara niže…šumskim putem ukazale su im se Plitvice….prekrasni Nacionalni park….šuma….jezera bogata vodom…i prekrasan Vodopad…… Tu i tamo začuje se pokoji rafal….koji nas predne…i vrati u stvarnost……a onda se odnekud stvorio Radio prijemnik…………..! Poput Krapinskog pračovjeka…začuđeno bleijimo u smiješnu plastičnu kutiju…iz koje dopiru ” toliko željene informacije”…….! Slušamo…i ne vjerujemo informacijama……borbe se i dalje vode….ali naši neumoljivo napreduju….Svi smo okupljeni oko te male smiješne plastične kutije…kao da je najveći Dragulj na svijetu….Niti ne razmišljamo da se još uvijek nalazimo u centru sela u kojem je do prije par sati bilo jako tenkovsko uporište ( dvije brigade) neprijatelja….sve oko nas je šuma….gusta šuma…i polja kukuruza….HALOOOOO! Neki od njih su još uvijek tu….domaći su se razbježali po šumi……naoružani su do zuba…što ćemo kasnije vrlo brzo shvatiti. Mogli su nas poubijati samo tako…..no, očigledno je nedostajalo hrabrosti…..Ubi jednog Tigra……cijeli ” čopor” će ti skočit za vrat…….” ma gdje mi se skrila ona moja 1-satnija…..da mi je znat !? -pitam se na glas….i nitko mi ne daje odgovora…..nitko nezna…..Pa nije valjda da su otišli s 2.bojnom-mislim se….kad mi netko šapne….” vidiš gore onu hižu…!? ….koju-pitam?….Tam gore na vrh brda……prema Saborskom…..; vidim!…..E, tamo su ti oni…..odsječeni su od nas…..tamo nadgledaju cijelu dolinu….i navode naše…….! Ahaaaa……sad mi je jasno. Kroz par sati…cijelo selo smo ispregledali….zaplijenjenog oružja ko’ u priči….Stvarno su bili naoružani do zuba……sanduci s municijom u nepreglednim količinama…..Ne postoji oružje koje nismo našli….sve…sve…sve….apsolutno sve su imali…..! U podrumu ” mojeg prisilnog domaćina”…pronalazim Bazu M.A.S.H…..kompletna pokretna ratna bolnica….operaciona sala….pribor i materijal za dezinfekciju i uređaji za sterilizaciju pribora….ali na ” vatru”….( ispod se zapali vatra….a u gornji uređaj se ubaci pribor)….svojevrsni Sterilizator!….Sve je Francuske proizvodnje…Kuće su pune hrane….šunki…sira….grah je na stolu u velikom loncu! …..Nisam jela već 48 sati….samo sam strašno žedna…..o hrani ne razmišljam…ne mogu ni jesti…..mislim da bih sve izbacila iz sebe kada bih bilo što stavila u usta……Preturam oprezno po ormarima….da mi se ne dogodi kakva ” mina iznenađenja”…pa da mi smrska glavu….kao što se je jučer dogodilo našem dečku iz PORD-a….” Mrud….neki ga zovu i Televizor!……lete fotografije domaćina….plahte….Šinjel iz rezerve…..i provirim iza ormara….a ono poslagane 2 puške………svijetlim lampom….krajnjim oprezom….da vidim jel viri kakva žica otraga……..nema ništa. Moje su…Za pola sata…okitila sam se sa 5 pušaka i 2 Rpg-a…..izlazim van….stavljam ih na hrpu….naši dolaze kamionima kupe oružje….i voze ih dalje. Vraćam se natrag u kuću…..sjednem umorna u fotelju….i gledam krajem oka onaj Grah na stolu…….Bože, pa oni su do maloprije ovdje bili…ovaj grah je svijež….kruh je na stolu….no nema tanjura….nisu ih stigli postaviti……..U kuću mi upada Marković ( stari Tigar, kojeg će narušena psiha par godina iza koštati života)….Bog stara….imaš šećera?….Gledam u njega i nevjerujem…….Šećer?! Što će ti Šećer…….? Pa za kavu….nemamo šećera……..! Nasmijala sam se…..razmišljajući o svom čarobnom rancu Izraelske proizvodnje, kojeg sam dobila od prijatelja Crnog….Gotovininog časnika….koji je imao 2…..jednog je poklonio meni. U tom rancu koji je ujedno bio i ” taktički prsluk”….krila su se brojna čudesa…..750 metaka koji te slijeduju….hrpa 1-vih zavoja….gumene trake za zaustavljanje krvarenja kod otkinutih ekstremiteta…rezervna uniforma…kabanica…pribor za dekontaminaciju…higijenski pribor….boje za lice….SDO ( suhi dnevni obrok)-sa punjenom sarmom i prstom masti, potom popularna ” Porcija”….i jedna crvena Levi’s marama iz USA, dar moje rodbine….vreća za spavanje…..Šljem….mali rokovnik u kojem sam zapisivala imena zarobljenika i civila……ali šećera nije bilo ! ……A moj Markoviću…..neman ti šećera….no, vidi, možda ima u kuhinji! Opreznoooo….., nisam niti stigla upozoriti ga na moguće opasnosti…a on je već rovario po kuhinjskim elementima…..Ustanem se i krenem k njemu…a on u ruci drži ” zlatni lančić” ! Vidi……..Lančić…….! Budale su u Šećer skrile zlatni lančić……….kak’ je lijep…….!? Vidi………-oči su mu zaiskrile poput malog djeteta….Gledam Lančić…..prekrasan je….filigranska izrada vrijedna pažnje…..na kraju je Medaljon…..veličine današnje 2 kune ! Pažljivo pogledam….kad ono izrezbareni lik američkog predsjednika Kennedya………Svašta ! Od kud to u ovoj kući…….vrtim ga među prstima….i čudim se ljepoti…..vraćam mu ga u ruke…..a pogled mi padne na Lonac graha..koji i dalje stoji nasred stola………gledam u njega i krajem oka vidim ” nogicu”…..crni se nogica….no nekako mi je čudna…..zagasita……nagnem lice bliže loncu….i ne vjerujem svojim očima ! Pa ja gledam u metal ! Vadim šipku iz moje puške….i krajnjim oprezom pomičem pažljivo metal……gledam i ne vjerujem……..PA OVO JE DRŠKA PIŠTOLJA ! TT !….Odmah sam ga prepoznala….TT viri iz lonca punog graha……Marković me uopće nije skužio što sam rekla…a već je u ruci držao Škorpion-trofej i po ! Obično ga nose ” Face”…….! Ma di si to izvuka….!? Našao u fotelji…..!…… Kojoj fotelji…!? Na kojoj si sjedila-smijao se poput malog djeteta !………..   A vidi ovoooooo!?-  :-d …..i izvučem Pištolj TT…nasađen na šipku moje puške….te ga krajnjim oprezom spustim na pod….pretpostavljajući da je možda metak u cijevi i da bih se mogla slučajno ozlijediti…….Grah i mast….cijedili su se s njega………Svašta ! Koja je to brzina bježanja bila…kada su ga uvalili u Lonac graha…….Sati su prolazili……dogodovštine su se izmjenjivale…..naši su napredovali……..a ja sam ugledala Traktor ! ………….Činio mi se je poput vrhunske limuzine……..novi Traktor…..prepun razne dugmadi…..sa priborom za košenje……..! Veliki lijepi Traktor…kojeg mi je moj novi domaćin ostavio na korištenje…..”Nikada nisam vozila Traktor !” ( toga nema u Kućištu)…… ( to be continued)…….See More

” Prašinarske priče- i dok palme njišu grane”- ( nastavak)…6-ti dio….( ” Jamnica-voda mog života)… Već sebe vidim za upravljačem prekrasnog žarko crvenog traktora, koji me zove sebi u njedra. Obilazim okolo njega….onako visokog, poširokog i ” stasitog”…..Nema ključa-mislim se…..hmmmm…..polako pregledavam cijeli sistem, pokušavam ugledati kakvu ” žicu” koja ne bi smjela biti sastavni dio ove gomile željeza…..tko zna, što je vrhunski Pirotehničar u stanju sastaviti. Ipak me je smrt našeg PORD-ovca i ona lokva krvi na koju sam naišla u onoj kući, poprilično ” osvijestila”, jer do tada onako u onoj ludnici i metežu, nisam puno razmišljala o ” minama iznenađenja”. E, pa da ne bude više iznenađenja….ja pažljivo tražim.Pri tome se prisjećam svih naučenih kombinacija. Opet palim lampu…svijetlim….nema ničega…sve je čisto.Pri tome razmišljam o ” domaćinu”…..kako nije pobjegao ko i većina iz sela….traktorom….natovario stvari….i brissss………eto nije! Kasnije ću saznati i tko mi je domaćin….ime i prezime….čak i civilnu djelatnost kojom se je bavio…pored vojne. Nemam ključa…nemogu upaliti traktor. Smišljeno upadam natrag u kuću….i počinje pretraga za ključem…….želim voziti traktor ! ( danas kada razmišljam o ovome, smijem se svim mojim ludostima i djetinjarijama toga doba…..koliko ih je samo bilo…….ah,  da znate !? ……… Velika je to kuća….visoka….primjereno namještena…..prepuna ličkih šumskih trofeja….prepariranih životinja…koje  me gledaju staklenim pogledom sa zidova. Ne mogu ništa naći……..ulazim u garažu…..prepuna je svakakvog alata…ali i ” specijalnih stvari”…..zadivljeno posmatram veliki sanduk prepun štekera, šuko utičnica….pipa za vodu……..pa se mislim….” ovaj mora da je bio vodoinstalater” ! U samom uglu velike garaže……..prostirao se je dugi radni stol….a na njemu svakakve stege…glodalice…cijevi….čija unutrašnjost me je trgla iz primisli kako je riječ o ” vodoinstalateru”. Otvaram ormar sa desne strane, opet krajnjim oprezom (da ne bude  žica ! )….a ono kundak na kundaku….same puške, patroni, municija…pribor za čišćenje….rezervne cijevi pištolja….hrpa okvira….i prekrasan snajper sa optikom…no tu je i pribor za ” upucavanje”….štimanje nišana. ! Ovo je profesionalac…..očigledno je da je Puškar po struci. Pozivam naše, da preuzmu ovo silno oružje…..i razmišljam se….da mi je znati gdje je skrio ključ od traktora….” da mogu učinit đir ” !? …….Motorola me obavještava o novim mrtvima…..dvojica……ne poznajem ih….no naši su……..jadni dečki………penjemo se u Pintzgauer i vozimo se prema Saborskom. Dolaskom u selo….vidimo na početku samo jednu kuću sa desne strane….onako relativno očuvanu…….a onda sablasni prizor ravan apokaliptičnim filmovima……nema nikakve table sa nazivom mjesta….odavno je skinuta…….prema karti znam da je predamnom Saborsko…..Naši vojnici su poslagani uz rubove ceste…..u daljini se nazire pročelje jedne velike bivše zgrade….centralne u selu….( to je zgrada Općine)….ali je sva izbušena………ostao je samo zid pročelja….i ništa više…….sve uokolo ne postoji. Mislim se u sebi koji je ovo majstor dinamita bio, kada je uspio ovako stručno porušit bočne zidove, a pročelje je ostalo….trava je visoka metar i po……uf…..nije dobro….joj ako budem morala negdje skočit i zaleć….sigurno ima mina ( mine su mi cijeli rat bile opsesija…..samo sam molila Boga da ne ostanem sakata, jer prizor sa Velebita iz 93-će….kada mi je kolega stao na ” klackalicu”…..zauvijek me je prizemljio. Miris spaljenog mesa i kože….te jauk iz dubine duše….ostavlja dubok trag…….Silazim iz vozila……pogledavam ljude oko sebe……svi su umorni, crni….bradice od 3 dana….mrtvi su u transportu, druga ekipa ih vodi, …..ja preuzimam prema zapovijedi bdijenje nad ostatkom ove skupine….tenk rula po cesti….pješaštvo je sa obje strane……..pješačim i ja…polako..korak po korak……pa kroz cijelo selo…metak je u cijevi…..puška čvrsto stisnuta….Zanimljivo……u Saborskom još uvijek ne vidim niti jednu kuću……..pa di su ode kuće….sama travurina i šuma !?….Kad ćemo već ući u centar sela……pitam kolegu……” pa ušli smo”-veli on meni…..kako smo ušli……..!? Pješke……progovara…i smije se…..ček! Ono je centar sela…..? Da….a di su kuće???……… okrećem se…..i šokirano skužim….piramidalne hrpice zagasite boje…..samljevenu ciglu…koju je prekrila visoka trava….ne treba mi objašnjenje…..sve je jasno ! Bože kolika je to mržnja u čovjeku, da te prvo zarobi, prebije i ubije, pa te opljačka…sustavno….skida sve što se skinuti da….pa te potom minira…i na kraju pregazi teškim strojevima……bagerima, tenkovima…….Bože…….pa uništili su cijelu jednu generaciju ljudi! Zato je moj ” domaćin-puškar”..imao punu kuću štekera, utičnica, pipa za vodu…kada i tuš kada….štokova i vrata…….sve je to bilo poslagano u garaži i potkrovlju kuće……Bože, zar nas ovako iskušavaš!? Zar su nečiji životi vrijedni svega ovog nabrojenog…..zar smo toliko pokvareni….zli…i nemilosrdni? Jedan Izviđač mi kaže: ” dole u centru sve je minirano….našli smo na minsko polje….i čini nam se jamu….obilježili smo je krpama….čekali smo inžinjerce da dođu….tko zna što je unutra….pazi se kad se vraćaš da ne nagaziš..Kasnije ću saznati od kuharice iz moje vojarne, koja je iz Saborskog, da oni za tu jamu znaju….odnosno preživjeli…..još kada su seljani zarobljeni 1991 godine….tu su ubijeni njeni  roditelji…rođaci….i brojni seljani….Još istu večer kada sam došla natrag u vojarnu, da iskrcamo to silno oružje koje smo zapljenili….dotrčala je do mene….čim sam ušla na vrata kuhinje da pitam čaja…..sva uplakana i ujedno sretna….” živi ste” ! Jesam, živa sam….izvinite ako smrdim…..nisam u prilici okupati se………..Iskrcali smo nekoliko sanduka municije i preko 50 pušaka….sanduk granata….cijelu onu pokretnu kiruršku salu…..sve je to bilo natrpano u vozilu…..imala sam vremena da otrčim u sobu….obučem čistu uniformu….i već sam bila natrag…sa ogromnim sendvičem u ruci…..napravila mi ga je kuharica iz vojarne….Saborčanka….čiji su roditelji ležali u dubokoj jami…u centru sela….i čekali da ih netko pronađe, još od 1991 godine……Pričajući kasnije sa njom, nakon gotovo godinu dana od identifikacije, ….rekla mi je da ih je odmah prepoznala….oca po specifičnom satu kojeg srećom nitko nije ukrao…a majku po naušnicama….DNK analiza učinila je ostatak….Sada mirno spavaju na seoskom groblju. Čini mi se po sjećanju, da je u toj jami svoj život okončalo oko više desetaka Saborčana…..Noć je…..vraćam se u Ličku Jesenicu….nailazim na naše….Basićevi su ušli u Plitvice još za dana….idemo i mi……..koja gusta šuma…mrkli mrak……..grobna tišina……..naši su dužinom cijele linije…….polako oslobađamo cijeli teritorij. Nailazimo na brojne skrivene stražare…..malo malo….cijev je uperena u nas….obostrano pretrnemo….živci rade….Neprijatelj se razasuo po šumi…plašimo se diverzija.Opet trakice čine svoje……znak raspoznavanja koji život vrijedi ! Crvena i žuta traka u dvostrukom izdanju….znači ” naš si”………Dolaskom na Plitvice…..tek tada shvaćam koliko duboko smo zabrazdili duž linije vatre…..ogromne su…….bude strahopoštovanje…….Tigar nas navodi ( nemamo GPRS-a…..niti znamo što je to ! …..eto nas u zapovjedništvu…….svi šefovi su tu….zapovjednici bojni….kratak dogovor…..podjela zadaća….i spavanje….toliko željno spavanje………Mi se vraćamo našima u Jesenicu….1.satnija ide kolektivno na pogreb Štorku i Zrakiću……ostali idu napred….svi skupa…….i ja sa njima. No, nema mi moje 1. satnije….nikog….valjda su još na onom gore brdu……..al’ kako da dođem do brda….nitko nezna……Pokušavam zaspati….ali ne ide……neznam spavati u krevetu…čini mi se….previše je udoban…..više mi paše pod……..a onda me hvata panika….bolje je da legnem na pod, iza kakvog zida….može mi netko upast po noći….i zaklat me….liježem na pod….iza zida prve sobe lijevo. Kockar je preko puta mene, na nekom kauču……smrde mu noge…..čekam zoru….ne mogu spavati…….samo kunjam na podmetaču i vreći………dižem se…a kako se dignem…tako Kockar hvata pištolj…….” ja sam! Sve je u redu” !…..Zora je……gledam u vjenčanu sliku bračnog para, mojih domaćina….skidam je sa zida……i nosim van. Objesila sam je za šljivu koja raste ispred samog ulaza u kuću. Potom pronalazim metalni Lavor ” (Baćil”…rekli bi mi u Kućištu……)…..nema vode ni struje,…ali zato ima mineralne……kamioni mineralne vode su došli za nama…..! Sad ste došli….sunce vam vaše…..” di ste bili prva 2 dana”….kad sam mislila da ću dušu ispustit od dehidracije……rane na usnicama su mi još uvijek prisutne….ali sada već imam Labelo….našla ga u ormaru u vojarni, kada sam se presvlačila….ha-ha…..sad je već lakše……Punim Lavor sa mineralnom….svlačim gojzerice i čarape…..i uvaljujem stopala unutra……..čudan osjećaj…….grize i pjeni se….paše mi kako god bilo…..vapim za kupanjem.Imam i sapun ( uvijek mi je sapun u rancu)….običan zdravoseljački sapun…….mažem svoje umorne noge….i gledam u obješenu sliku mojih domaćina…….potom stopala plako namakam u mineralnoj vodi. Zdrava je to voda…a može se i cijelo tijelo oprati sa jednom bocom i sa malo tkanine. I to sam uspjela….dok sam boravila u Crnom Lugu, pred Bosanskim Grahovom, dva mjeseca ranije…..jer me je Dok po običaju skupa sa Kockarom, zaboravio pokupiti i odvesti na kupanje u Livno….i Hulk je zaboravio….valjda to tako mora biti….imali su važnija posla…No, ja sam se oprala….i taj divan osjećaj kada se pereš iza zida srušene garaže, nakon što te je jedan Tenk-T84…gađao cijelu noć, u nekoliko vremenskih intervala…sa Talijanovog vrha…ne da se opisati….! Ne razmišljam više o strahu, jer je dan…a on od vlastita straha gađa samo po noći. Razmišljam hoće li mi kogod naletit i vidit me tu iza zida golu do pasa…….i poslije će me svi zafrkavat….to je meni u glavi! Hoće li mi doletit kakav “4-etvrtaš” iz Sinja ili Imotskog dok se bude spuštao sa Dinare ( 4-ta brigada je bila preko puta nas) …ko što su mi i onda naletjeli…pa smo se zamalo poubijali….! Poslije upoznavanja i međusobnog izvinjavanja….tim više smo se bolje družili, jer su skužili da san Dalmatinka-Peliška…..a oni mislili ” evo još jedna Purgerica” ! Kupala sam se u društvu crknute ” Rumenke”…koja se bila napuhala ” od muke”….i htjela je eksplodirati svaki čas…..a ja joj nisam dala….jer dokle god se može nabaviti vapno u srcu Livna….neš’ puknut…ja ti kažem ! Bager ne može doći….ubili bi ga taj čas…..Sad, 2 mjeseca kasnije….ja sam u Lici, i usred šumovite Like, ja peren noge u mineralnoj vodi…i smišljam način kako ću pokrenut onaj traktor ! ‘Oću se vozit…..Ekipa se budi….sigurno nakon kave idemo dalje…..a moje oči ugledaše u kući preko puta Krmpotu, Ćela i Mašića…..razmjenjuju porculanske tanjure….Nekada smo kao djeca razmjenjivali sličice…a sad ekipa razmjenjuje tanjure. Razmjenu prekida Marković….gromada od čovjeka….i nogom razbija hrpu tanjura……..Svađa…od ranoga jutra….teška  svađa !…….Crkavam od smijeha….a druga ekipa se valja od smijeha od scene u kojoj sam ja glavni protagonista…….perem noge u Lavoru… i dvije prazne boce minerelne !……. JAMNICA-voda mog života…( nikada neću zaboraviti moje Rumenku iz Livna)…
Sanja Šale …..umirovljena pripadnica 1. gardijske brigade ” Tigrovi”- 1. pješačke bojne