NAKOVANA, VIGANJ & KUĆIŠTE

News and Tourist info portal

  • RSS
  • Delicious
  • Facebook
  • Twitter

Piše: kap. Ivan Pamić

“BRAĆA KOVAČEVIĆ”

Vrhunac pelješkog brodarstva nastupio je nakon Krimskog rata 1856. i trajao je do 1891. Nešto prije i tijekom tog razdoblja pelješke kapetanske familije počele su osnivati svoje brodarske kompanije. Tako su Mimbelli u Rusiji osnovali 1839. svoju trgovačkupomorsku tvrtku “braća Mimbelli”, u Janjini je osnovano društvo “Rođaci Bjelovučić” 1840., a u Livornu je 1842. osnovana tvrtka “Nikola i Luka Flori”. Slijedilo je osnivanje društva “Braća Kovačević” sa sjedištem u Marseillesu 1857, te Pelješkog pomorskog društva 1865. sa sjedištem u Orebićima.

Osnivanje društva “Braća Kovačević”

Čikatića selo (Kovačevića) selo

Kovačevići su vignjanska obitelj nastanjeni prvotno u Čikatića selo, a prezime su dobili po kovaču Petru, koji se spominje 1601. god. Po njima se Čikatića selo paralelno spominje i kao Kovačevića selo. Kao i ostali Vignjani Kovačevići su se opredijelili za pomorsko zvanje, te su dali mnogo kapetana, a jedan od njih – Stjepan Kovačević (1791 – 1830) preselio se 1821. na Orebiće.

kapetan Mato Kovačević (1822 - 1869)

Nakon što je on umro na brodu, njegova dva sina Mato (1822 – 1869) i Frano (1829 – ) otišli su 1851. u Mariupol u Rusiji raditi za Mimbellije. Nakon zavade s Lukom Mimbellijem Mato je sa bratom osnovao 1857. vlastitu brodarsku tvrtku “Braća Kovačević”, te se bavili ponajviše prevozom žita iz Crnog mora za zapadni Mediteran (Livorno i Marseilles). Braća su 1860. u Rijeci preuzeli svoj prvi jedrenjak, a do 1869. društvo je već posjedovalo 10 jedrenjaka (7 velikih barkova, 1 brik i 2 male škune) pod ruskom zastavom. Iznenadna smrt starijeg brata Mata 1869. označila je brzu propast tvrtke. Frano se za stalno seli u Marseilles gdje premješta i sjedište. To je bila propast za tvrtku koja naglo nazaduje i pada u stečaj, a brodovi su rasprodani na dražbi uz velike gubitke svih suvlasnika na Pelješcu.

Brodovi Braće Kovačević

Pojava parobroda, kriza i propast jedrenjaka krajem 19. st. Pogodili su pelješko brodrstvo snažnije od svih ranijih privrednih i državnopravnih stresova. Pelješke kompanije nisu na vrijeme uočile važnost preorjentacije na parobrodarstvo, tvrdoglavo se vežući uz tradicionalne jedrenjake. Jedna za drugom počele su se gasiti nekoć perspektivne kompanije poput “braće Mimbelli” 1880. i Pelješkog pomorskog društva 1891.

Godine 1879. likvidirana je flota braće Kovačević prodajom na dražbi zadnjeg broda FRANZ KOVAČEVIĆ u Marseillesu.

Brodolom barka Stefano

bark Stefano maketa

Jedan od brodova u kojem su Kovačevići imali udjela, bark “Stefano” doživio je brodolom 27. listopada 1875. blizu Point Cloatesa (Zapadna Australija), a do konačnog spasa (od strahovito vrućeg vremena) 15. travnja 1876. od 10 brodolomnika preživjeli su Miho Bačić iz Dubrovnika i Ivan Jurić s Pelješca. Ova tragedija pobrala je veliku pozornosti javnosti Australije i Amerike naročito nakon što je objavljena i knjiga o pustolovini preživjelih.

Bacic i Juric Freemantle 1876

U pismu koje je Miho Bačić uputio iz Australije kući opisuje svoju odiseju. U prijevodu s talijanskoga glasi:


Dubrovnik

Freemantle, Western Australia

16. V. 1876.


kadet Miho Bacic 16 god

“Dragi roditelji

Držim da Vi, kao i svi oni koji me poznaju, sigurni ste da sam mrtav, a za što je vrlo malo trebalo da se nijesam pomoću Blažene Djevice Marije i mog zaštitnika Svetoga Nikole – spasio. Sada ću Vam ispričati strahoviti događaj koji se dogodio za vrijeme od 27. listopada 1875. do dana 18. travnja 1876. Dana 27. listopada prošle godine u 2 sata ujutro, bark ‘Stefano’, kap. Vlaho Miloslavić, nasukao se na jedan greben blizu rta NW Australia. Tek što se nasukao, nagnuo se na desnu stranu i nije prošlo ni 3 sata kad je cijeli bilo razlupan u veće ili manje komade. Činili smo sve moguće napore da bi bacili barkacu u more, ali uzalud smo upotrijebili sve svoje snage, jer jako more ju je odmah razbilo u komadiće. Tada na zapovijed pok. kap. Vlaha otišli su 2 ili 3 mornara na krmu da bi bacili guc u more. Nakon teške muke uspjelo je napokon baciti ga u more i u kojeg smo ušli ja, kapetan, poručnik i jedan mornar, ali što se dogodilo: tek što je guc bio u moru – prevrne se – i ja se spretno zgrabih za kolumbu, dok ostalu trojicu nijesam vidio, jer su se utopili. Tako sâm prestrašen, jer je noć bila sasvim tamna, ostao sam 10 sati u moru. Poslije ovoga, a pomoću B. D. M. uspjelo mi je spasiti se na kraj skoro polumrtav, bacivši se na goli i topli pijesak – moleći Svemogućega da mi pokaže nekoga od mojih drugova. Uskoro spasio se i Karlo Kosta [Carlo Costa] na jednim brodskim ljestvama, zatim nostromo i razni drugi mornari, koji su doplutali na komadima broda. U svemu nas je bilo deset. Polumrtvi, svi su legli kraj mene, tako smo stali cijeli dan goli, nesposobni za hodanje, jer su naše noge bile otečene. Dan kasnije odlučili smo poći na položaj za pronaći pića i jela, koje je doplutalo sa spomenutog broda. Našli smo raznog živeža i pića, za koje smo po sveopćoj odluci izgradili jednu kolibu od brodskog drva. Sutradan vidjeli smo gole divljake, žene i ljude. U početku smo strahovali da nas ne pojedu, ali nam nijesu ništa napravili, jer nas je štitio naš Sv. Nikola. Na kraju, na Svi Svete, uputili smo se prema oštru da bi stigli na rijeku za koju je sekondo [poručnik; drugi časnik] kazao da je daleko par [nekoliko] milja. S malo zaliha i malo vode pješačili smo 6 dana, nakon čega, da nijesmo naišli na druge divljake, koji su nam pokazali gdje ima vode – umrli bismo bili svi od žeđe nasred pijeska. Ostali smo kod ove vode 3 dana, nakon čega smo se uputili, jer nam je sekondo rekao da (pre)ostaju još 2 milje. Pješačili smo 3 dana – vodu nijesmo našli i (po)radi toga smo se povratili natrag. Tu smo živjeli 3 mjeseca, a jedina hrana nam je bila neke sirove školjke /jer nijesmo imali vatre/, a pili smo vodu. Trebate znati da smo kroz ovo vrijeme izgubili sve svoje snage, te smo stoga postali slični kosturima i umirali na brzinu. Na dan Božića padala je strahovita kiša koja je trajala 3 dana, a za koje vrijeme nijesmo ništa jeli, jer se nije vidjelo za ma što pronaći. Zbog toga su umrla dvojica skupa, a poslije par [nekoliko] dana ostalih šestorica. Ja i jedan moj drug ostali smo živi pošto smo uvijek imali više srčanosti, a na koji način? Skoro smo umirali kada su crni divljaci stigli i mi smo ih sklopljenih ruka molili da nam dadu jesti. Dirnuti, uzeli su nas pod ruke i odveli s njima nahranivši nas ribom i vodom. S njima smo ostali goli skoro 3 mjeseca, pateći skoro uvijek glađu. Kroz ovo vrijeme prošli su razni brodovi, ali uzalud, jer nas nijesu mogli vidjeti s mora. Konačno dana 18. travnja 1876. približio se obali jedan engleski kuter. Slika, koja je priložena ovome pismu, prikazuje kapetana toga kutera, koji nam je spasio život. Plovili smo 17 dana ovim kuterom dok smo konačno uplovili u luku Freemantle, koji ima oko 600 stanovnika. Englezi koji su čuli izlaganje o našem strahovitom događaju, uzeli su nas odmah na kraj i dali nam odijela i novaca. U ovom malenom gradiću našli smo jednog bogatog gospodina sa Šipana koji je ovdje već 17 godina; oženjen i ima 5 djece. Njegovo današnje ime je Mr. Vincent, ali njegovo pravo ime je Vicko Vuković sa Šipana. Isti nam je dao novaca i odijela, te nas je uzeo pod svoj krov. Njegova supruga nam je kao majka. On posjeduje razne brodove, a na škuneru kojim on zapovijeda ukrcani smo za 5 lira na mjesec. Isti kapetan šalje danas svojoj rodbini 2 pisma, ne znajući ništa o njoj, te Vas stoga molim da se informirate i da mi pišete ima li ‘ko živ od njegovih, jer ih on želi novčano pomoći. Jedan engleski kapetan barka želio bi me imati na svome brodu kao poručnika, nakon što me ispitao o mnogim stvarima iz navigacije, pohvalivši me kod mnoge gospode. Mnogo sam mu zahvalio, rekavši mu da sam ukrcan s mojim zemljakom, ali da ću po mom povratku u Freemantle doći k njemu, tj. od danas kroz 2 mjeseca. On je pristao na taj moj prijedlog i rekao mi je pred nekolicinom gospode ovoga grada da će mi omogućiti položiti poručnički ispit o njegovom trošku.. Čuvši toliku dobrotu, zapitao sam ga, šaleći se, zašto me toliko zavolio.


dolazak engleskog kutera Jessie po brodolomce Stefana - Ivanković 1877


On mi odgovori: ‘Najprvo zbog toga što si u potpunosti izučen; zatim nijesi kao Englez koji se svaki dan opija, a što se meni ne sviđa’. Sada znam govoriti engleski jezik dosta glatko. Ovdje nam je rečeno da su nas crni divljaci držali dok se ugojimo, nakon čega bi nas bili pojeli. Koliko nas je Sv. Nikola štitio! U ovom gradu sva gospoda bi nas željela vidjeti i pozvati nas na ručak ili večeru. Katolički svećenici i časne sestre su nas također pozvali u njihove samostane, gdje su nam priredili zakusku. Skoro svake večeri odlazim u katoličku crkvu, gdje izmolim krunicu, pošto je i ovdje običaj slaviti Bl. D. M. u mjesecu svibnju. Za sada se ne mogu ispovidjeti, pošto ovdje nema talijanskog ispovjednika [pogotovo ne hrvatskog], ali uskoro će stići – tako ću Vam moći poslati potvrdu o svojoj ispovijesti, što će Vam biti drago, a naročito Kati. Ovdašnja gospoda su napravila mnogo naših slika koje želi svatko imati. Sada Vam šaljem moju sliku koja nije najbolja jer me bole oči. Mojim drugim pismom poslat ću Vam sliku mog zemljaka i njegove žene i drugu sliku s cijelom preživjelom posadom ‘Stefana’, tj. mene i mog druga G. Jurića sa Pelješca. Živite zadovoljni, jer Vas Vaš sin voli i neće Vas nikada zaboraviti; svaka 4 tjedna imat ćete pismo od mene, pošto pošta ide jedanput na mjesec. Gospoda iz ovoga mjesta skupila su 20 lira koje su nam dali kao pripomoć. Na 21. o. mj. priredit će se drama u kojoj će se prikazati strahovita nesreća koja nam se dogodila u noći 27. listopada 1875. Novac koji bude skupljen bit će predat nama i netom ga dobijem pisat ću Vam o iznosu. Danas također pišem mom stricu Nikoli i obavijestit ću ga o svemu tako da i on zna. Pišite mi da li ste primili stvari koje sam Vam poslao iz Cardiffa i da li je moj nećak Božo dao Kati neke stvarčice, molim Vas /nečitljive tri riječi/ od oca i majke. Pišite mi da li se još uvećao broj moje braće i sestara. Koliko moramo biti obvezani našem Isukrstu, što nas je ovaj put spasio, zbog toga, što prije ovoga, izgubilo se u ovoj pustinji više ljudi, koje su pojeli divljaci. Nas dvojica smo prvi koji smo izbjegli iz ovih strahovitih crnačkih ruka. Imao bih još mnogo toga pisati Vam, ali za danas dosta. U drugom pismu činit ću Vam znati još štogod. Pozdravite mi strica Ivana i njegovu obitelj, kao i sve one koji su smatrali da sam mrtav. Pozdravite mi Katu i pitajte je kad će poći u dumne [časne sestre]. Nemam više mjesta za pisat – S Bogom [Zbogom]. Vaš najposlušniji sin

Miho Bačić”

Bark “Stefano” imao je signalnu oznaku JRSM i dozvolu za plovidbu (patent br. 22) od 3. siječnja 1874., 857 t, bijaše izgrađen u Rijeci 1873. i u vlasništvu karatista Nikole Bačića (16), Egona Cunradija (2), Francesca Lemutha (2), Antuna (Matovog) Kovačevića (2 1/2) i Frana (Matovog) Kovačevića (1 1/2), te pod zapovjedništvom Vlaha (Matovog) Miloslavića

Postojao je i bark “Stefano” (od 1872. “Stefano Covacevich”; 466 t) koji je plovio pod ruskom, a od 1872. pod austrijskom zastavom. Vlasnici mu bijahu Pelješčani Kovačević, Luketa i Jakovljević, a zapovjednici Liborio Jakovljević, Ivan Gabela i Matković. Prodan je u Marseilleu 1879. godine

———————————————————————————–

VILLA PAMIĆ

Villa Pamić

CONTACT: ivanpamic@hotmail.com

VIGANJ ACCOMODATION VACATION APARTMENTS APARTMANI VILLA

2 Responses so far.

  1. I noticed a picture of a model of the bark “stefano” on the web page
    http://nakovana.com/2011/05/pomorsko-drustvo-braca-kovacevic-i-tragedija-barka-stefano/

    I am researching this ship and hoping to find some pictures of the vessel or some plans/diagrams.. Would you be able to advise on who constructed the model perhaps to find out of there is more information available..

    thank you

    Mario