| RUSKI RULET AMERIČKOG ŠPIJUNA tekst: Željan PETKOVIĆ Jedva je preživio njemačko torpediranje u Karipskom moru 1942. Sa Stevanom Dedijerom obučavao se u američkim kampovima za špijunske operacije na Balkanu. U Kairu je upoznao Đilasa. Poslije Drugog svjetskog rata uhićen je i odveden u zatvor na splitskim Bačvicama…
Pomorac je mrtvac koji živi, kaže nam na početku razgovora osamdeset trogodišnji Zvonimir Mire Jurišić, neuobičajeno za svoju vremešnu dob bistar i vitalan gospodin, pomorac u mirovini, nesuđeni hollywoodski glumac i jedan od prvih jugoslavenskih obavještajaca školovanih u Americi, koji je Steva Dedijera susreo daleke 1943. godine, na tajnoj obuci za obavještajce, u dalekoj prekomorskoj zemlji.
Početak svoje burne životne priče šjor Mire veže uz događaj u navigaciji, nakon uspješno završene Pomorsko trgovačke akademije, daleke 1939. godine u Dubrovniku. Dvije i pol godine poslije, sedam dana nakon polaska parobroda Trepča iz Santh Thomasa na Djevičanskim otocima u Karipskome moru prema Japanu, toga crnoga petka 13. ožujka 1942. godine, Nijemci su ih torpedirali. Zaglušujuća eksplozija, dok se brijao u svojoj kabini u 10 sati i 30 minuta, kao da mu je navijestila da će mu život biti ruski rulet, pun obrata, nesigurnosti, neizvjesnosti.
Kako ubiti čovjeka s dva prsta
Shvativši što ga je snašlo, uzeo je svoj brodski dnevnik i sat i zavitlao ih u more dubokoga Atlantskoga oceana. Učinio je to, kako kaže, iz srdžbe, protesta i bunta, što mirotvorne pomorce fašisti gađaju kao glinene golubove. Pretposljednji je napustio tonući brod, skačući u more samo prije kapetana. I dok je iscrpljen, pred gubitkom svijesti, u zagrljaju oceana molio posljednji Očenaš, opraštajući se u mislima i molitvi od svijeta i svojih najbližih, pokazala mu se zasljepljujuća bijela svjetlost.
Kad se raspršila, njegove poluzatvorene već zamrle oči ugledale su obrise splava na koji su ga drugovi, tren prije nesvjestice i utapanja, izvukli iz mora. U čamcu za spašavanje, zajedno s trideset jednim spašenim kolegom, plutao je iznemogao 72 sata, sve dok ih nije izvukla posada švedskog broda Sveta Cecilija koji je pod zastavom Crvenog križa plovio prema Americi. U Pensilvaniji, na ušću rijeke Dellaware, u gradu Louis Dellaware, dočekala ih je američka obalna straža i prebacila u Newyorku, gdje su bili novinska vijest dana.
U međuvremenu je bjesnio Drugi svjetski rat i Amerikanci su vrbovali ljude za invaziju u Europi. Najprije su htjeli ubaciti obavještajce, krtice, a šjor Mire se odazvao pozivu jer, kako kaže, nije htio na trgovačkome brodu ponovno glumiti glinenog goluba.
– Javio sam se kao dobrovoljac preko Kluba pomoraca Jugoslavije, a Amerikanci su me rasporedili u OSS, Office of strategie services. Tu sam upoznao Steva Dedijera kojem nisam znao pravo ime. Moje je konspirativno bilo Von, a njegovo Stiv – prisjeća se šjor Mire.
Iako je od tada prošlo 60 godina, još su mu svježa sjećanja. Najprije su ih poslali na cestu, gdje ih je pokupio kamion i odvezao u Virginiju. Tamo si ih obučavali za američke špijune koji bi, svaki u svojoj zemlji, trebali procijeniti kako teče rat, tko se s kim bori itd. Zadatak im je bio organizirati gerilu i skupljati vrijedne informacije.
– Tu su nas učili kako ćemo ubiti čovjeka goli, sa dva prsta. Vježbe su bili prvi počeci karatea i juda u Americi. Instruktor je tražio dobrovoljce na kojima će se demonstrirati razni hrvački, judo i ostali zahvati. Javili smo se Stevo i ja. U toj sam demonstraciji trebao uhvatiti Steva rukama, a on se morao izvući iz mog zagrljaja judo tehnikom – kaže šjor Mire i dodaje:
– Pokušavao se Stevo izmigoljiti raznim tehnikama, ali moj je stisak bio jači od hobotnice!
Šjor Mire je sa Stevom Dedijerom u Virginiji proveo četiri mjeseca na obuci. U rujnu mjesecu 1943 ukrcao se s kolegama na brod za nepoznato odredište. U Kairu je upoznao Đilasa i Augustinčića koji su zaobilaznim putem iz Jugoslavije putovali Rusima u Moskvu. Izmijenili su saznanja i podatke. On im je pričao o stanju u Americi, a oni njemu o prilikama u zemlji. Nakon kratkog susreta, Mire je iz Kaira nastavio misteriozan put do Palestine. Tu je 15 dana bio na padobranskom tečaju, gdje se pripremao za desant na Biokovo. Iz Palestine je otputovao u Bari, posljednjoj stanici prije ubacivanja u zemlju. Međutim, dugotrajno nevrijeme promijenilo je plan, pa je iz Barija, borbenim čamcima, doplovio do Visa. Umjesto da ga iz Visa zrakoplovima izbace iznad Biokova, vratio se u Bari, čekajući daljnje naredbe. U međuvremenu je rat završio i šjor Zvone “niti je luk jeo niti mirisao”. Po objavi kapitulacije Njemačke, iz Barija se, preko Napulja, vratio u Ameriku, gdje je demobiliziran.
– Nakon demobilizacije komunisti su me vrbovali da po Americi držim predavanja o NOB-u u Jugoslaviji. Dobio sam literaturu, naučio gradivo i obišao sve veće američke škole i koledže. Održao sam više od 100 predavanja, ali sam se zbog njih zamjerio Amerikancima – govori nam šjor Zvone.
Za to ga vrijeme vežu najljepše uspomene. Naime, kada je u Hollywoodu glumcima držao predavanje, u njega se do ušiju zaljubila Dorrothy Comingore, glumica iz legendarnog “Građanina Kanea” Orsona Wellsa.
Ljubav u Hollywoodu i tučnjava u Beogradu
– Poludila je bila za mnom. Iako je bila udata i imala dvoje djece, trčala je za mnom po cijeloj Americi. Nikad je neću zaboraviti, proveli smo lijepe i nezaboravne trenutke – prisjeća se šjor Zvone i dodaje kako mu je Orson Wells nudio probna snimanja za njegove filmove.
– Eto, mogao sam postati glumac u Hollywoodu, ali su mi Dedijer i kumpanija zabranili snimanja. Rekli su da sam im potreban kući jer bez mene neće moći izgraditi novu Jugoslaviju – prisjeća se sa smiješkom nesuđeni glumac.
Poslije je bio propagandist na svjetskoj omladinskoj konferenciji u San Francisku, gdje se sreo s Vladimirom Dedijerom. Tada su Amerikanci tražili od njega da postane strani agent. Odbio je, ukrcavši se za trećeg oficira na parobrod Princ Andrej koji je plovio prema zemlji. Na brodu je odmah, manirom američkog demokrata, počeo kritizirati jugoslavensko bratstvo-jedinstvo, a kada se brod zavezao pred splitsku rivu, zažalio je zbog svoje naivnosti i preduga jezika. Proglasili su ga američkim špijunom koji je na brodu organizirao pobunu i bacili u zatvor na Bačvice.
– I na zahodu su me čuvali strojnicama. Ispitivali su me dan i noć. Spavao sam na golome podu nekoliko sati. Istina, nisu me tukli! Govorio sam im da zovu Đilasa i Dedijera koji će garantirati za mene. Nakon njihove intervencije na kraju su me pustili – prisjeća se šjor Mire.
Nakon što su ga oslobodili, dali su mu braceru na kojoj je ukrcao svoju prtljagu i pakete iseljenika za njihovu rodbinu. Zaplovio je prema rodnome Račišću, a nakon kratko provedenog vremena na Korčuli, dobio je matrikulu za ukrcaj na parobrod Sveti Duje.
Pred sam polazak broda, na rivi su se iznenada pojavili naoružani službenici Ozne i priveli ga u obližnju stanicu. Rekli su mu: “Druže, uzmi ove papire i ukrcaj se u prvi vlak za Beograd.” Na njegovo, zašto, uslijedio je kratak odgovor: “Ne znam ništa, uzmi ovu adresu, snađi se.” U Beogradu je pokucao na vrata jedne stare polusrušene kuće odakle je, po naputku, stigao do centralne zgrade Ozne. Tamo ga je dočekao stanoviti pukovnik Barišić.
Ispitivali su ga o tadašnjem OSS-u iz kojeg je izrasla CIA. Poslali su ga u Jugoslavensku vojnu misiju u Berlin s falšim činovima i zadatkom da tajno ispita sve o početku osnivanja CIA-e. Formalno je držao predavanja američkim postrojbama o NOB-u u zapadnoj okupacijskoj zoni. Na kraju je završio i u Münchenu, na suđenju nacističkim ratnim zločincima, gdje je “upoznao” Goeringa i ostalu nacističku kompaniju. Mjesec dana ranije u CK su ga instruirali Đilas i Dedijer. Taj je zadatak, uspješno obavio, no komunisti mu nikada nisu povjerovali.
– Za njih sam uvijek bio “američka krtica”, potreban, ali uvijek sumnjiv. Zato su mi podmetnuli prvu suprugu u koju sam se odmah zaljubio, lijepu i obrazovanu šeficu kabineta ministra pomorstva, istaknutu partijsku funkcionarku koja je imala zadatak da me provjerava i utvrdi jesam li njihov ili američko “duboko grlo” – prisjeća se šjor Mire.
Poslije Berlina postao je inspektor savezne komisije za pomorstvo. Posao je shvatio ozbiljno i kada je počeo uvoditi red u službi, zamjerio se partijskim oligarsima. Premjestili su ga na mjesto direktora Plana glavne direkcije luka u Beogradu. Dugo je gutao i trpio namještaljke, ali je jednom kao pravi Dalmatinac poludio.
– Kada su tijekom disciplinskoga postupka protiv moga službenika počeli preokretati stvari i kuhati meni poparu, pobjesnio sam. Istukao sam ih nekoliko. Prvome koji je sjedio do mene jednim udarcem ruke slomio sam tri rebra. Ostali su se razbježali. Neke sam dohvatio, a u navali bijesa porazbijao sam sve oko sebe, stolove, stolice, ormare, vitrine. Bio je totalni krš. Poslije su mi od straha poslali suprugu da kuca na vrata i smiruje me.
Nema mirovine od Busha
Nakon tog ispada, ostao je na mjestu direktora, ali s umanjenom plaćom od deset posto. Tu je radio do 1953. godine, kada se ponovo ukrcao na brod. Najprije, kao prvi časnik na Jugoliniji, poslije barba, sve dok se preporukom kapetana Bože Lovričevića iz Korčule nije ukrcao kao zapovjednik na “alžirca”. Poslije je bio barba i na “grku” “židovu”. Na kraju se skrasio u Rijeci gdje je radio na poslovima organizacije luke. U mirovinu je otišao 1972. godine, a sa 68 navršenih godina ponovno se oženio. Supruga Ana, Slavonka iz Osijeka rođena Kraml, 20 godina mlađa, kratko je prokomentirala: “Zamislite kakva je to vatra kada se stari hrast zapali.”
Šjor Mire je pisao ondašnjem predsjedniku SAD-a Bushu senioru da mu odobri američku penziju. Dobio je odgovor kako njegovo ime nije evidentirano niti u jednom američkom spisu.
U trećoj životnoj dobi “hologramski čovjek”, kako poslije Bushova odgovora sebe u šali naziva, živi povućeno u svojoj kući kraj mora u Vignju. Još mnogo čita, nije zaboravio govoriti sedam jezika, piše pjesme, slika, prevodi, ribari.
U mirovini je objavio dvije zbirke pjesama, “Plutanja” i “More vjetar i oblaci”, napisao je nekoliko kratkih priča i naslikao mnogo slika.
Kapetan Zvonimir Jurišić umro je 2007. god. |
|
